Grci u Šidu – počeci

Naravno da smo i njih imali. Ustvari, u pitanju su Cincari. O njima je lepu studiju uradio Dušan J. Popović pod nazivom O Cincarima. Prilozi pitanju postanka našeg građanskog društva. Što se tiče šidskih Cincara ja sam se u knjigama Pravoslavno stanovništvo Šida do 1900. godine i Graždanstvo šidsko osvrnuo na pojedine porodice i njihov doprinos razvoju Šida tokom 18. i 19. veka. Ali hajde sad na jednom mestu da vidimo šta znamo o njima.

Cincari se u istorijskim izvorima u kontekstu Šida pominju pod raznim nazivima: Cincari, Grci, Bugari, zatim im se, prema Popoviću, često daje i prezime Kalaj-Kalajdžija-Kalajtović po kojem se prepoznaju (ne znam zašto). Elem, budući da su Cincari tokom prve polovine 18. veka bili među dominantnijim trgovcima i gotovo su se svi bavili trgovinom (i zanatstvom) razumljivo je što često u narodu reč Grk ima isto značenje kao i trgovac. Kaže Popović: ,,U sremskim selima svaki se trgovac zove Grk bio Srbin, Nemac, Jevrejin”. To nam u neku ruku otežava da Cincare prepoznamo po nadimku Grk. Što se tiče porekla cincarskih prodica u Sremu Popović navodi da su oko 1770. godine Cincari po poreklu bili ovako raspoređeni: najviše ih je bilo iz Moskopolja 29, zatim iz Katranice 20, Blaca 11, Klisure 8, Bera (Verije) 5, Kožana 4, Sačista 2, i po jedan iz Kostura i Negoša. Kako su Cincari dolazili pretežno iz arnautskih krajeva, tako im je i odelu bilo slično arnautskom. Prema Kanicu Cincarin nosi naboranu, do kolena dugu košulju, žut sukneni ogrtač s uskim rukavima i prišivenim crnim gajtanima. Preko ovog često navlači crno gunče sa rukavima do lakata i dugom kragnom koja pada natrag, opasuje se crvenim opasačem, na glavu stavlja crveni fes, a na noge opanke. Prema Stevanu Sremcu, „svi behu u anterijama, sa fesovima na glavama i bestraga šiljastim jemenijama, kojima na vrhu igraše poveća kitka vunice”. Nošnji su pripadale još i brojanice „bez kojih se jedan Cincarin apsolutno ne može zamisliti”, u ranije doba nosili su ih redovno stariji ljudi, danas ih nose i mlađi ljudi, ali ne iz nekih verskih razloga, nego da bi na taj način prekratili vreme, da ne bi – pušili.”

U popisu Šida iz 1722. godine (kada je pripadao Podunavskoj vojnoj granici) pominju se četiri osobe za koje možemo pretpostaviti cincarsko poreklo: Stanoje Kalajtović, Janko Grk, Jeftimije Georgijević i Radivoj Bugarin. Njihova imovina je izgledala ovako:

Stanoje Kalajtović: braća i sinovi stariji od 15 godina: 1; konji: 2; volovi: 2; krave i junadi: 4, svinje: 1; oranice: 8 jutara; livade: 3 kose.

Janko Grk: braća i sinovi stariji od 15 godina: 1; konji: 1; oranice: 5 jutara, livade: 1 kose.

Jeftimije Geogijević: braća i sinovi stariji od 15 godina: 2; konji: 2; volovi: 4; krave i junadi: 6, svinje: 3; košnice: 20; oranice: 12 jutara; livade: 4 kose.

Radivoj Bugarin: konji: 1; svinje: 1; košnice: 3; oranice: 4 jutara; livade: 1 1/2 kose.

 

Popis priložnika za gradnju šidskog hrama Sv. Nikolaja iz 1733. godine donosi tri moguće cincarske porodice: Evta Georgiević, Dmitar Bugarin, Manoilo Bugarin. Tokom 1745. godine prvi put se pominje porodica Grčić, tačnije Rista Grčić. U popisu iz 1775. godine pominje se dom Gavrila Janje Grčića, Ristinog sina. Janja se pominje i 1772. godine kao priložnik za gradnju Hrama Sv. oca Nikolaja. Dakle, može se pretpostaviti da su šidski Grčići dobili prezime prema cincarskom (grčkom) poreklu. Međutim, mora se spomenuti da se u popisu Šida iz 1722. godine pominje Grčeta Prašić što dozvoljava pretpostavku da su Grčići njegovi potomci, a da su prezime dobili po njegovom imenu. Meni lično, ipak, ime JANJA GRČIĆ pre upućuje na cincarsko poreklo.

U Popisu graničarskih sela kao i žitelja koji su se izjasnili dobrovoljno i svojevoljno za politički savez od 1. novembra 1745. godine, u Šidu je veoma zanimljivo ime Georgija Dimića, budući da se lično ime Dima vezuje uglavno za Cincare. U popisu Šida iz 1750. godine ima više porodica sa pretpostavljenim i sigurnim cincarskim poreklom: Eša Georgijević, Jovan Georgijević, Rista Grčić, Dima sapunčija, Nasta Nikolić sapunčija, Jovan Grkić, Sava Georgijević, Gliša Grčić i Jovan Forišić. Šidske Georgijeviće (kasnije Đorđević) kao Cincare pominje i Popović: „Georgijević – Nadimak ove porodice je Derišini. Došla je 1752 ili 1753 a možda i ranije u grupi od nekoliko muških i ženskih članova, a u društvu sa još 6-7 porodica. Došli su iz Srbice (Serfidže) i na stanili su se u Vinkovcima. Porodica sa ovim imenoi ima u Vinkovcima tri, zatim u Novom Sadu, Rumi, Šidu, Zemunu i dr. Svi slave odavno zimskog sv. Nikolu.” Šidski Georgijevići su pripadali više društvenom sloju, bili su svešteničke i građanske porodice. Tokom prve polovine 18. veka, gospodar Jeftimije Georgijević se pominje kao ktitor crkve Sv. Nikolaja u Šidu (1733), crkve manastira Jaska (1736, 1745) i Privine Glave (1740). Prvi pomen Jeftimija Geogijevića u Šidu je, kao što je navedeno, iz 1722. godine. Nakon 1745. godine on se više ne pominje. Zbog nedostatka izvora može samo da se pretpostavi da su Jeftini sinovi bili Stefan ćurčija i Antonije Georgijević, rodonačelnici dve grane šidskih Georgijevića. Kuća Stefanove grane se nalazila u samom centru, na mestu kasnije Šidske štedionice. Tgovac i zanatlija Antonije Georgijević u izvorima je često nazivan Antonije Grk. Prema popisu zanatlija, 1763. godine plaćao je 1,3 forinte godišnjeg zanatlijskog poreza, a 3 forinte 1777/1778. godine. Za gradnju šidskog hrama je priložio 4,18 forinti. Kuća mu se nalazila u današnjoj ulici Svetog Save, prekoputa Galerije slika „Sava Šumanović“ Šid. Najstariji Antonijev sin, Mihail Georgijević (1750-1810) obavljao je sveštenički poziv u Šidu 1787-810. godine, a 1807. godine dobio je zvanje protoprezvitera.

Kao što je rečeno, Cincari su poznati kao gotovo isključivo trgovci (i zanatlije) pa su popisi tih zanimanja od velikog značaja za ovu temu. Tokom 1763. godine u Šidu su popisani sledeći trgovci i zanatlije kojima možemo pretpostaviti ili znamo pouzdano da su cincarskog porekla: Filip sapundžija, Rista sapundžija, Manojlo Didić, Gaja Nikolić, Laza Dimić, Antonije Georgijević, Marko čizmedžija, Slavuja Ješić, Mihailo kapamačija, Gavrilo čarugdžija, Timotija čarugdžija i Ćira čarugdžija. Slično je i sa druga dva popisa. Godine 1777/1778. popisani su: Slavuj Ješić, Kalina Janković, Nasta Nikolić, Adam Kostić stariji, Nikola Mihajlović, Adam Kostić mlađi, Manojlo Didić, Ćira Badalović, Nikola Furiškov, Antonije Georgijević, Georgije Grčić, Dmitar Slavuj, Sava Dimić i Todor Pein. A 1784. godine: Slavuj Ješić, Nasta Nikolić, Adam Kostić, Ćira Mihailović i Đoka Grčić.

Početak spiska oporezovanih zanatlija i trgovaca u Šidu 1763. g.

Pomenuti (gospodin) Kiril Ćira Mihailović Badalov (1735-1798) po zanimanju je bio čarugdžija (opančar). Kiril je bio među uglednijim i imućnijim Šiđanima. Funkciju šidskog kneza je obavljao 1784, 1789, 1790. i 1791. godine, a epitropa 1785. godine. Kuća mu se nalazila na mestu dela današnje zgrade Opštine Šid pored zgrade Policijske stanice. Njegova udovica je celokupno imanje ostavila srpskoj školi u Šidu. Danas je sačuvana grobnica Kirila Mihailovića i njegove porodice, sa spomenikom uzidanim u fasadu crkve, sa desne strane priprate.

Spomenik nad grobom porodice Mihailović Badalov

Zanimljiv i značajan je popis priložnika za gradnju šidskog hrama Sv. Nikolaja iz 1772. godine. U njemu su kao najveći darodavci zabeleženi Cincari: Antoje Georgijević, Slavuja Ešić Bugarin, Manoilo Didin, Georgije Didin, Pana Grčić, Ćira čarugdžija, Jovan forišica, Jova Antonijev, Isailo kapamadžija i Sava Dimić.

Spisak priložnika za gradnju hrama Sv. Nikolaja sa grčkim potpisima, 1772. g.

I da za kraj liste popisa pomenemo i najstariji sačuvan spisak vlasnika katastarskih parcela u Šidu iz 1790. godine: Jovan Kalaidžin, Slavuj Ješić, Nikola Furišić, Manoilo Didić, Jovan Dikić, Miško Dikić i Stevan Grčić.

E sad, da su bili trgovci – bili su. A ako i nisu, e onda su vala znali sa parama jer su ih em imali, em su bili na javnim funkcijama koje su podrazumevale rad sa novcima. Redovno su se od 1753. godine u završnim računima Srpske pravoslavne parohije u Šidu nalazila i cincarska imena i to potpisana grčkim alfabetom.

Grčki potpisi na kraju završnih računa šidske parohije, 1770-e

Pravoslavne matične knjige takođe pominju Cincare u Šidu. Prvi pomen u matici krštenih je od 9. septembra 1762. godine kada je kršteni kum Teodori Ubavić bio Dimitrije, sin Slavuja  Grka. Zatim i od 12. juna 1766. godine kada je krštena Dionisija, ćerka Slavuja GRKA i Ane. U oba slučaja je u pitanju već pominjani Slavuj Ješić. Što se tiče matica umrlih, 9. maja 1764. godine preminuo je Gavril, sin Antonija Grka, a 13. aprila 1775. godine i Dido Grk. Tri meseca pre smrti Antonija Grka, njegova ćerka Nastasija se udala za Pavela Jovanova iz Bačkog Petrovog sela i upisana je kao ćerka Antonija Grka. U periodu 1790-1792. godine u Šidu se pominje Mihailo Cincar i njegova deca Spiridon, Teofil i Sofija. U Šidu je 10. februara 1799. godine rođena Ana, ćerka Teodora Cincara, a 22. oktobra 1802. godine i Jovan sin Duke Cincara.

Upisana smrt Dide Grka, 1775. g.

Možda najdominantnije cincarsko ime u Šidu je Slavuja Ješić. Bio je najveći priložnik za gradnju današnjeg hrama Sv. Nikolaja. Obavljao je čitav niz javnih funkcija, posebno pri crkvi. Po njegovom imenu potomci su dobili prezime Slavuj. O ovoj porodici sam pisao u više navrata jer su postali znameniti od Šida do Kragujevca pa koga zanima može da pročita detaljno. Samo ću napomenuti da je Slavuja bio pradeda mitropolita srpskog Petra Jovanovića.

Upisano rođenje/krštenje Dionisije, ćerke Slavuja Grka, 1766. g.

Šta da zaključim: da su vodili trgovinu, da baš ne kažem ekonomiju, u Šidu – vodili su, da su bili najveći darodavcima za hram Sv. Nikolaja (zbog čega su gotovo svi i sahranjeni u crkvenoj porti) – bili su, da su se stopili sa Srbima – jesu, da su darivali i pospešivali školstvo u Šidu – jesu, da su bili sveštenici u Šidu – jesu, da su dali najveći doprinos graŽDanizaciji Šida – jesu, da smo ih zaboravili – jesmo.

Autor teksta: Radovan Sremac

(Autorska prava zadržana. Zabranjeno je korišćenje materijala bez dozvole vlasnika sajta)

 

 

 

 

Šidski Šumanovići – porodica akademskog slikara Save Šumanovića

Prezime Šumanović se u Šidu prvi put pominje u jednom dokumentu od 31. marta 1775. godine, u kojem Vasilije Popović iz Šida potražuje novac od Teodosija Nikolića iz Berkasova koji ga je  uzeo od njegovog maloletnog pastorka Koste Šumanovića. S obzirom na to da  Kostino poreklo ostaje za sada nepoznato, on se može smatrati rodonačelnikom porodice u Šidu. Kako se u pomenutom dokumentu pominje i Šumanovićev posed u Berkasovu moguće je da je Kosta tamo i rođen. U Berkasovu se 1746. godine pominje Vićentije Šumanović, koji bi u tom slučaju mogao da bude Kostin otac ili deda. Takođe, u Molovinu je tokom sedme i osme decenije 18. veka službovao sveštenik Gavril Jakovljev Šumanović (rođ. 1734). Njegova ćerka Roksa se udala za Stefana Grozdića iz Šida i nakon toga održavala prisne veze sa šidskim Šumanovićima. Zbog toga se može pretpostaviti i rodbinska veza šidske grane sa pomenutim molovinskim parohom.

Tužba Vasilija Popovića iz 1775. g.

Kosta Šumanović je imao dva braka. Prvi sa Skevijom († 1806) i drugi sa Sofijom († 1840). Koliko je poznato, u prvom braku je Kosta imao sina Iliju, i ćerke Kumriju udatu u Neštinu, i Katarinu.  U drugom braku je imao  ćerku jedinicu Katarinu. Umro je 11. aprila 1810. godine.

Kostin sin Ilija († 1850) se oženio u Maloj Vašici 1806. godine Julkom Davidović (Mala Vašica, 1788 – Šid, 1867). U braku su imali sinove Savu (1807─1836), Konstantina (1816–1887), Svetozara (1822─1906), Jovana (1825─1897) i Joakima (1828─1865).

Plan za zidanje kuće Ilije Šumanovića iz 1818. g. (kasnije kuća Jovana i Zore Šumanović i banka)
Kuća porodice Šumanović (druga zdesna) oko 1910. g.

Ilija Šumanović je bez sumnje bio najdominantniji trgovac u Šidu tokom prve polovine 19. veka. U više navrata (1814, 1833, 1834, 1835, 1845, 1846 itd) je uzimao u zakup vlastelinska dobra: vašar, krčmu, sakupljanje šišarki, berba kukuruza, točenje vina, klanje stoke itd. Takođe je zakupljivao i krčmu u Adaševcima (1834) i vodenice na Šidini (1821, 1839). Sebe kao odgovornog građanina pokazivao je u momentima borbe za bolji položaj šidskih Srba. Ostali su sačuvani i Ilijini dopisi upozorenja opštinskoj vlasti o mogućim izlivanjima Bosuta  itd. Sa druge strane stiče se utisak da Šumanovićevo poslovanje nije uvek bilo u skladu sa dogovorima, kao i da njegovi postupci nisu uvek išli u korist zajednice. Salamon Oberson iz Vukovara ga je tužio 1825. godine, jer je prodao sakupljenje šišarke drugom, a ne Obersonu koji je već dao kaparu za njih; 1828. godine David Konjević iz Mitrovice je tužio Šumanovića i Timotiju Foriškovića da su uzeli robu iz njegove trgovine i da nikad nisu platili, a oni su tvrdili da su to bila neka druga dvojica iz drugog mesta ali sa istim imenima; nakon što je utvrđeno da je 1834. godine točio neispravna pića u zakupljenoj krčmi u Adaševcima Šumanoviću su zapečaćena sva burad sa pićem; zbog neplaćenog duga za kupovinu jagnjadi i koza Šumanovića je 1835. godine tužio Anton Okrugić iz Morovića; Šumanovićeva goveda su 1839. godine nanela ogromnu štetu na berkasovačkoj livadi; prevario je Pavu Vićanovića za 50 forinti prilikom prodaje kuće 1844. godine; kao zakupnik prava klanja stoke i prodaje mesa uhvaćen je pri klanju bolesnog bika 1846. godine, a iste godine je priveden zbog neplaćenog duga za pravo sakupljanja šišarki itd.

Ilija Šumanović preko Vlastelinskog suda potražuje dug pokojnog Stevana Slavuja od njegove zaostavštine, 1831. g.
Potvrda opštini za kupljenu četku za čišćenje sobe, belu metlu i barut, 1834. g.
Račun iz trgovine Ilije Šumanovića, 1823. g.

 

Ilija Šumanović, plaćena taksa za zakupljenu arendu na vlastelinstvu, 1830. g.

Ugovor (na 2 strane) Šidskog vlastelinstva i arendatora Gavrila Georgijevića, Ilije Šumanovića i Tanasije Stanića o zakupu vlastelinske krčme, vašara i mesnica na tri godine za 4065 for. Šid, 1810. g.

Nakon Ilijine smrti porodično poslovanje su preuzeli njegova supruga Julija-Jula i sin Svetozar. Šumanovići su nastavili praksu zakupljivanja vlastelinskih dobara: zakup Velike vlastelinske krčme (preteče kasnijeg hotela „Grand“), zakup prava točenja piće u vlastelinskim krčmama, zakup vašarskih prava itd. O njihovom manje uspešnom poslovanju svedoče dokumenta Šidskog vlastelinstva koja pominju njihove dugove i parnice. Ovakva situacija svakako nije oslabila imovno stanje Šumanovićevih što se i vidi iz testamenta Jule Šumanović u kojem je nabrojana celokupna pokretna i nepokretna imovina. Deca Ilijinog i Julinog najstarijeg, tada već pokojnog, sina Save dobila su kuću u današnjoj ulici Cara Dušana (prema Pravoslavnom groblju). Sin Jovan je dobio kuću u istoj ulici, na uglu sa ulicom Vuka Karadžića a Joakim-Aca kuću u tadašnjem Varoškom šoru (danas Galerija slika „Sava Šumanović“ Šid). Glavni naslednik i naslednik roditeljske kuće u centru grada je bio sin Svetozar.
Najstariji sin Svetozara Šumanovića, Ilija (Šid, 1865–Morović, 1921) završio je Bogosloviju i postao sveštenik. Službovao je kao paroh u Tovarniku i Moroviću. Bavio se književnim i prevodilačkim radom, ali i politikom. Drugi Svetozarev sin, Jovan (1873 – 1930) magistrirao je farmaciju, ali nije radio u struci. Bio je jedan od osnivača i predsednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Šidu osnovanog 1924. godine. Svojim testamentom je zaveštao kuću i posed Branjevina (90 jutara) Srpskoj akademiji nauka i umetnosti.

Salon iz kuće porodice Šumanović. Kasna faza drugog rokokoa, oko 1850. g. (Muzej Vojvodine, P 608–P 615)
Porcelanski servis porodice Šumanović (Muzej grada Novog Sada, Legat Desanke Kostić)
mr. Jovan i Zora Šumanović, 1928. g.
Dobrovoljno vatrogasno društvo Šid. Jovan Šumanović, drugi red, sedi četvrti sleva
Milan (Teodora) Šumanović, oko 1905. g.
Stoje sleva: Aleksandar Šumanović (1902–1936), Katarina Šumanović udata Gecić (1897–1940), Stevan Gecić (1896–1950), Borislava Šumanović udata Mirković (1905–1965) i Pavle Šumanović (1910–1985).
Sede sleva: Julka Šumanović rođ. Šinko (1873–1963) i Branislav Šumanović (1870–1937).
Deca, levo Đorđe Gecić (1921–1981), u sredini Branislava Gecić (1924–2014) i Pavle (1919–1980). (Vlasništvo Muzej Grada Novog Sada)
Aleksandar (Branislava) Šumanović (1902-1935), direktor Vodne zadruge u Šidu (Vlasništvo Damjan Šumanović)
Sveštenik Ilija Šumanović, 1906. g.
Čitulja povodom smrti Hristine Šumanović, supruge Joakima-Ace Šumanovića („Zastava“ br. 42 od 16.3.1877. g.)
Jelena (Joakima) Šumanović, supruga dr. Dragutina Grčića, oko 1895. g.

Dr Svetislav Šumanović (Šid, 1860 – Zagreb, 1945), Joakimov sin, školovao se u Beču i Gracu. Posle završenih studija prava nastanio se u Zagrebu gde je živeo  do svoje smrti marta 1945. godine. Bio je bio oženjen Katarinom Lađević (Karlovac, 1867 – Zagreb, 1894) sa kojom je imao kćerku Hristinu Kristu (Zagreb, 1892  –  Beograd, 1981) udatu za dr Đorđa-Đuricu Đorđevića.  Bio je član prvog Upravnog odbora Srpske banke u Zagrebu i jedan od osnivača te banke. U periodu od 1903. do 1907. godine obavljao je funkciju podbana u vladi grofa Kuen Hedervarija i više puta je bio biran kao zastupnik Šidskog sreza u hrvatskom saboru. Dr Šumanović je donirao veliki polijelej hramu Svetog oca Nikolaja u Šidu, za koji je idejno rešenje  uradio čuveni arhitekta Herman Bole. Izdvojićemo dva novinska članka o dr Šumanoviću:

„Novi predstojnik vladinog odjela, presvietli gospodin dr. Svetislav Šumanović, nije „homo novus“ u našem javnom životu. Biograf njegov nema doduše na dispoziciju mnogo podataka o njegovoj karieri, – jer može samo to zabilježiti, da se je rodio 14. rujna 1860. u Šidu, da je svršio gimnaziju u Vinkovcima, a pravne nauke u Beču i Gradcu, te da je od g. 1886. odvjetnikovao u Zagrebu i kao nar. zastupnik biran bio u Šidu od petnaest godina ovamo, ─  ali svak, koji prati naše javne poslove, dobro znade, da je dr. Šumanović od toliko godina jedan od najodličnijih, najumnijih i najuplivnijih članova hrvatskog zakonodavnog tiela. U svakovrstnim javnim pitanjima uzimao je on u saboru rieč, ili je vršio službu izvjestitelja, a svi znamo i jedva da mu itko ne priznaje, kako je vazda dokazao, da je muž visoko naobražen, jednako upućen u pravne zadaće i narodno-gospodarske odnošaje, kano i u juridičke subtilnosti, čovjek izvanredno brzog shvaćanja i praktičnog duha u najboljem smislu te rieči, pravi i prokušani parlamentarac, koji služi na diku našemu saboru. Tko Šumanovića iz bližeg poznaje, znade također, da je čovjek neumorno radin i uztrajan, savjestan i nesebičan, iskreno liberalan i plemenit demokrata od glave do pete. S tih razloga nije čudo, što je dr. Šumanović za kratko vrieme osvojio jedno od prvih mjesta u našem parlamentarnom životu i stekao obće uvaženje, koje mu je svakom zgodom manifestirano od njegovih kolega, dičili se oni bud hrvatskim bud srbskim imenom.” (Narodne novine, Zagreb, 1903, бр. 169)

Politički uspeh jednog Srbina –  Gotovo nečujno provukla se kroz beogradsku i u opšte kroz srpsku štampu vest, da je dr. Svetislav Šumanović, podban Hrvatske i Slavonije (položaj koji je skopčan sa položajem ministra unutr. dela), pao sa toga položaja. Niko nije na tu važnu političku stvar ni obraćao pažnju, ma da je to jedan simptom od vrlo velikog značaja u pitanju o zajednici Hrvata i Srba. Vredno je videti kakve razloge za njegov pad navode hrvatski i srpski listovi, od kojih ni jedni nisu naklonjeni Šumanoviću, prvi za to što je Srbin a drugi za to što je član srpskog kluba odnosno vladinovac.  „Hrvatski listovi sa „Hrvatskim Pravom“ na čelu tvrde, da je Šumanović pao zato, što je i suviše bio Srbin, i kao takav jako protežirao srpske stvari. „Hrvatsko Pravo“ po svome običaju ide i dalje, pa ga prosto optužuje da je bio izdajnik zemlje: „Pod njegovom vladavinom diglo se srpstvo u Hrvatskoj do takove visine kako nikad prije. Već se pod njegovom vladom Srpstvo na štetu Hrvatstva razmililo tako, da su već gospođe visokih činovnika na gospodskih saorejah radovale se raspadu monarhije, što će Hrvatsku baciti u krilo Srbije i tako joj dati „narodnu dinastiju“. Srpski listovi „Zastava“ i „Srbobran“, padajući u drugu krajnost, spore Šumanoviću svaki rad za srpske opravdane želje, dokazujući da je prema Hrvatima bio veoma popustljiv na štetu Srpstva. Kao god što je lažno ono što je „Hrvatsko Pravo“ iznelo protiv Šumanovića isto je tako netačno ono što pomenuti srpski listovi tvrde. Šumanović je mnogo što šta učinio za srpsku stvar u Hrvatskoj, što je i sada već od velike koristi, ali razume se nije učinio ono što ti listovi zahtevaju, ne vodeći računa o tome, da je mnogo lakše tražiti no davati – naročito kad je u pitanju Srpstvo u Hrvatskoj. Kakav je Šumanović inače bio kao ministar najbolje kazuje priznanje „Zastave“ koja veli: „Šumanović je popustio od dosadanje vladine strogosti i na skoro je zemlju umirio. Prazne blagajne napunio je, činovnički aparat nije zastao i nestala beše uzrujanost a povratila se i učvrstila nada. Naskoro se financialna nagoda sklopila, vlada dobila tri miliuna kruna, vratila dug, činovnici dobili povišicu samo što ova nije pravedna.  Dr. Šumanović sad je hteo nekim načinom da izmiri vladu s narodom, jer znate svaka vlada u Zagrebu mora biti u protivnosti s narodom. Eto vam Kuenove vlade za dvadeset godina dok na posletku nije izbilo nezadovoljstvo u narodu onako krvavo, i velika je sreća što je Hedervari onako otišao, inače bi bilo nesreće strašne i užasne. To je hteo Šumanović da izgladi, te da povrati narodu sve ono, što mu je Kuen oduzeo, ali nije mogao sve od jedanput. Mislio je, prvo treba što je najvažnije, ali odmah naiđe na ono čega se bojao prije nego što se toga mjesta primio. On nije mogao dopustiti da se izbori za sabor (koji će se najduže za mesec dana odrediti), izvedu onako, kako se to od njega tražilo, jer bi onda sva mržnja naroda i srpskog i hrvatskog na njega pala još gore, nego što je prije na Kuena“. Mi u Srbiji ćev 30 godna tražimo ministra za koga bi se moglo reći ovo što „Zastava“ veli za Šumanovića, pa ne možemo da ga nađemo, a u Hrvatskoj nije s njim niko zadovoljan i on mora da padne. Čudni političari!“ (Pravda, Beograd, 1905, br. 168)

Prvi Upravni i Nadzorni odbor Srpske banke u Zagrebu. Oko 1895. g. Drugi red, treći sleva dr Svetislav Šumanović.

Mlađi sin Joakima Šumanovića, Milutin (1862–1937) školovao se na Kraljevskom gospodarskom šumarskom učilištu u Križevcima gde je apsolvirao 1882. godine. Službu je započeo kao šumar u Rajevu selu 1883. godine a nastavio u Vinkovcima. Godine 1894. oženio se Persidom Tubić (1875–1968), ćerkom šidskog trgovca Save Tubića sa kojom je imao sina jedinca Savu.

Milutin Šumanović, oko 1900. g. (Vl. Mirjana Bakočević Nikolić)
Persida Šumanović (Vl. Mirjana Bakočević Nikolić)

Milutin je zbog bolesti prevremeno penzionisan 1900. godine pa se sa porodicom vratio u Šid. U Šidu je otvorio Ugovornu poštu koju je vodila njegova supruga Persida. Godine 1914, sa grupom najviđenijih Šiđana Milutin je uhapšen i sproveden u logor u Arad gde se teško razboleo.  Posle rata je prodao polovinu svog imanja šidskom trgovcu Vladimiru Trumiću, a zatim se posvetio vinogradarstvu i proizvodnji vina. Prema poreskoj prijavi Šumanovići su najveću količinu vina prodali 1929. godine – 16.817,5 l. Nakon toga količina se postepeno smanjivala: 1930 – 12.497,75 l, 1931 – 8890,5 l itd. Nakon Milutinove smrti brigu o imanju je preuzela supruga Persida i sin Sava.  Kao i mnogo puta ranije, tako i u tom momentu, Persida je iskazala žensku odlučnost, mudrost i sposobnost Tubićevih. Bez ikakvog problema je vodila celokupno imanje, i omogućila porodici da održi svoj kapital. Pored toga, Persida je od prvog dana bila najveća podrška sinu Savi u ostvarivanju njegove želje da postane slikar. Svakako ne treba zanemariti i Milutinovu moralnu i materijalnu podršku. Kao glava porodice složio se sa Persidinim predlogom da Sava upiše Privremenu višu školu za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu. O svakodnevnom životu u porodici Milutina i Perside Šumanović, ali i o ličnosti gospođe Perside kao pripadnice višeg društvenog sloja, najbolje govore dnevnički zapisi njihove radnice Marije Demšar:

„Kako spremam Gospodinu i Gospođi u podne. Sto za ručak: 1 lepo prekrijem sto stolnjakom i stavim još jedan mali stoljnjačić, lep i izvezen; 2 stavim bokal vode, 2 čaše, za 2 osobe ili duše; 3 stavim 8 tanjira, 6 velikih i 2 mala na svaki kraj stola, a ako ima supe stavim gore i duboke. Ako nisu samo plitki, stavim na sred stola ili na kraj 4 velika i 2 mala na te velike. Potom 6 kašika, 5 viljuški i 5 noževa. Na desno i oko tanjira stavljam kašiku, viljušku, nož stavim, 2 kašike za sipanje iz činije. Ostale noževe i viljuške sa strane tanjira.  Na svaki tanjir stavim jednu lepu belu (salvetu)…“   /Marija Demšar,  proleće 1942. godine/

 

Na desetogodišnjicu smrti svog sina, Persida Šumanović je poklonila Šidu porodičnu kuću, 7 jutara vinograda i 417 slika za osnivanje galerije. Persida Šumanović se tako svrstala u red najvećih darodavaca u srpskom narodu.

Sava Šumanović, oko 1901. g.

Najznačajniji član porodice Šumanović, najznačajniji Šiđanin, najznačajniji srpski slikar prve polovine 20. veka i svakako jedan od najznačajnijih srpskih slikara uopšte je Sava Šumanović (Vinkovci, 1896 – Sremska Mitrovica, 1942).  Rodio se u Vinkovcima gde je njegov otac Milutin radio kao upravnik šumarskog kotara. Četiri godine kasnije, 1900. godine, porodica Šumanović se vratila u Šid i doselila u današnju Spomen-kuću Save Šumanovića. U njoj je umetnik  proveo prvu i poslednju deceniju svog života. Školovao se u Šidu, Zemunu, Zagrebu i Parizu, i smatra se jednim od naših najobrazovanijih slikara. Posle završene gimnazije u Zemunu, Sava Šumanović je pohađao Privremenu višu školu za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu i diplomirao 1918. godine. Odlazak u Pariz 1920, bio je prekretnica u njegovom životu i radu. U Parizu je sa kraćim prekidima boravio deset godina. Godine 1930, Sava Šumanović se vratio u Šid gde se u potpunosti posvetio slikanju. Iako je na početku bio oslobođen svakog posla vezanog za porodično imanje, posle očeve smrti 1937,  preuzeo je  poslove i brigu  o porodičnom posedu.

Sava Šumanović, Predeo sa poljem žita, 1939. (Vl. porodica Martinović, Beograd. Izvor: Lj. Miljković, Prepuštanje pasiji). Na delu, koje je naslikano kao poklon slikara Zori Šumanović, nalazi se Šumanovićev posed Branjevina.

Početak Drugog svetskog rata Sava Šumanović je dočekao u Šidu. Iako nije bio politički aktivan, niti pristalica nekih nacionalističkih krugova, Sava Šumanović je bio uhapšen u zloglasnoj ustaškoj raciji  sa još 120 svojih sugrađana i streljan 30. avgusta 1942. godine. Sava Šumanović nije bio oženjen. Iza sebe je ostavio opus od preko 700 ulja na platnu i približno isti broj skica u raznim tehnikama.

Sava Šumanović

Zanimljivo je pomenuti da Sava Šumanović nije jedini slikar u porodici. Njegova rođaka, Borislava Mirković rođ. Šumanović, ćerka Branislava Šumanovića (1870-1937), takođe se bavila slikanjem.

Rad Borislave Mirković rođ. Šumanović, 1936. (ulje na platnu)

Testament  Jule Šumanović, posednice iz Šida (Mala Vašica, 1788 – Šid, 1867)

„Testament – Budući da je smrt svakomu čoveku izvestna, ali mu je čas smrti neizvestan, i budući da se i ja u visokoj starosti nahodim, u kojoj svaki čas za smrt pripravna biti moram to sam naumila moju poslednju volju pismeno izjasniti da bi tako svako nesporazumljenje posle moje smrti između moje dece predvarila. Zato imajući pravo sa moim stečenim dobrom raspolagati sledujuće raspoloženje činim. Moja dakle poslednja volja sastoi se u sledećem:

  1. Sinu Kosti najstarijem ostavljam: u kukujevačkom ataru šumu Guštu od Spailuka kupljenu pod no.198 R.N.3498.; osem toga svake godine sto forinti T.Nov. ili kapital od hiljade forinti T.N. kojemu Svetozar sin plaćati dužan da bude.
  2. Sinu Svetozaru ostavljam: kuću u kojoj živim zajedno sa placom i zgradama pod No.455 u Šidu; šumu Branjevinu celu u Gibaračkom ataru pod No.115 R.N.796; vinograd sav u gibaračkom ataru pod No.115 R.N.2630.2632; 1 lanac oraće zemlje nuz vinograd; i vodenicu u selu Berkasovu 139. No.70; zajedno sa zemljom u berkasovačkom ataru pod No.3119. Za sve ovo dužan da bude Svetozar kućevne sve dugove, za koje i zna i ne zna isplatiti. Osim toga ima sinu mom i unucima mojima što se ovde naredilo bude plaćati i isplatiti.
  3. Sinu Joci osim što je iz kuće izno ostavljam: u Jaseniku od pop Avrama kupljenu livadu pod No.2889-2890 i 1572; Iz vodenice da mu Svetozar ima svake godine 400.oka brašna davati;
  4. Sinu Aci: kuću od Kucure kupljenu zajedno sa tamo ležećom građom i cigljom; 1 lanac oranice ukraj Foriškovića u Aništu pod No.4014; 1 lanac kraj vrbare u vrtlogu pod No.(4159-4170); opet u vrtlogu 1 lanac kraj Maukovića pod No. 4146; 1 lanac u Mišudarinceriku pod No.1204 : 1355; na gornjoj Banovini 1 ½ lanac pod no.4891; 3 kose livade ukraj Oberkneževića pod No.1447;  2 kose livade u Jaseniku ukraj Foriškovića pod No.2907;  veliku livadu od 9 kosa ukraj Posavca pod No.1555;  i čelo iste 2 kose pod no.1595; 4 kose usto deto ukraj Prnjajića pod No.1562; Obor pored Stanića kako kuća nosi do bunara; zajedno sa kućom i 3 čardaka šljivik i po bašče ukraj Tocla(?) pod No.2018; 1 bašču ukraj Posavca pod No.2024 od vinograda na Suvodolu sve što je pred kućom zajedno sa zemljom i širokim Članom(?) ispred kuće. Iz vodenice Svetozar da mu je dužan svake godine 400.oka brašna davati.
  5. Unuku Lazaru: u ime kuće hiljadu forinti T.N; polovicu vrbare u vrtlogu pod No. (4169-4170) od šidske strane; polovicu od njive na gornjoj banovini ukraj Đurčića na gornjoj strani pod no.4927 3 lanca i 7 fati; od 4 lanca u Mišudarinceriku polovicu 2 lanca od šidske strane pod no. 1213; od 4 kose livade u Jaseniku 2 kose od šidske strane pod No.2939; u Čejzovci 1 ½ kosa ukraj Koičkog Tanasije pod No. 1449; 6 kosa livada kod ćuprije ukraj Georgijevića pod No. 1451, 1479, 1515; i čelo iste 5 kosa ukraj Tule pod no.1409; vinograd na Suvodolu iza kuće odma polovicu sa kućom zajedno i polovicu zemlje; na oboru štalu sa guvnom zajedno; 2 bašče ukraj udovice Gaje Nedeljkovića pod no.2021; 1 šljivik čelo vrbare pored Luke Tubića pod no.1061 i 1062. Iz vodenice da mu je dužan Svetozar svake godine 400.oka brašna izdati.
  6. Unuku Pavlu: u ime kuće hiljadu forinti T.N; Svetozar da mu je dužan izdati polovicu vrbare od strane Tovarnika pod No.4169-4170; polovicu njive na gornjoj Banovini od 3 lanca i 7 fati pod No.4927; polovicu njive u Mišudarinceriku od 4 lanca od strane Šida pod no.1213; 1 kosu ukraj Mostarlića livade pod no.1612; u Čejzovci 5 kosa Livade ukraj Tome Simunovića pod No.1383 i 1381; čelo iste 5 kosa ukraj Stanića pod No.1413; i opet 3 kose ukraj Stanića pod no.1415; 2 šljivika ukraj vrbare 1051; plac sa Šljivikom 676/6 i 5668 kod pekara; na oboru veliku Gvozdanovića bašču vinograda Suvodola od Šida  polovica do kuće. I iz vodenice svake godine da mu je dužan Svetozar izdati 400.oka brašna

Sve pokretno dobro kao rana, marva, piće, buradi, kace ili ma kakvog imena pokretno dobro zvalo se, Svetozaru dajem. Osim toga sa sviju ovde izloženi nepokretni dobara za 3 godine razumevajući treću godinu koncem novembra to je 1862. užitak. Za koje on da dužan bude kao što je gore kazano sve kućevne dugove i mom sinu Kosti hiljadu forinti T.N. ili svake godine 100 f. T.n. mom unuku Lazaru hiljadu forinti T.N. ili svake godine 100 f.T.N. i mom unuku Pavlu hiljadu forinti ili svake godine 100 f. T.N. platiti. Ovo je poslednja moja volja tako tvrda, da je nigda više promenuti neću. Zato se odričem toržestveno prava drugi testament praviti, odričem se također prava sa mojim današnjim imenom(?) budi kakvo raspoloženje učiniti i obvezujem sebe, moje današnje imjenije bez naimanjeg imalenija(?) ili zaduženja moje rečenim naslednicima potpuno ostaviti pa da bi decu i unuke moje osigurala u dobroj volji zadržala to svakom mom detetu i unuku dajem vlast ovaj moj Testament bez daljega mog znanja i soizvoljenja na sve moje nedvinito(?) imanje bez razlike intabulirati. Da je ova poslednja moja volja istinita i ne pretenja(?) I da je meni ovaj testament od reči do reči pročitan i razložen, naiposle da je po mojoj volji sastavljen potvrđujem Ja, ne znajući pisati mojim sobstvenoručnim krstom, koga sam pred mojim imenom načinila pred dole podpisanima svedocima u Šidu 20. februara 1859. Jula Šumanović.“

 

Testament Perside Šumanović (Šid, 1875 – Šid, 1968) majke akademskog slikara Save Šumanovića

“Moje zaveštanje – Pošto se moja želja i namera počinje ostvarivati sa osnivanjem muzeja što je bio cilj moga života i želja moga nesretnog sina Save, koji je mučeničkom smrću, od ustaške ruke poginuo 28 avgusta 1942 g u Mitrovici određujem sledeće: Slike poklanjam Gradu Šida, osim onih, koje sam zadržala za sebe i one koje ću da poklonim mojoj rodbini. Od slika koje se nalaze u Beogradu u muzeju na pohrani, poklanjam 5 K mojoj nećaki Hristi Đorđević rođenoj Šumanović- Za ostale odrediću naknadno. – Za uređaj muzeja, poklanjam moju kuću u Šidu, gde će se muzje urediti s’ tom željom da slike tamo stalno ostati moraju, nikad da se prenositi nesmeju, ni na izložbe ni u druge muzeje, već da za sva vremena ostaju gradu Šidu. Naziv muzeja mora biti „Muzej Save Šumanović“ ili „Galerija slika Save Šumanović“ i od toga ne odstupam. Vinograd od 8 jutara, koji se nalazi na Ašmanu, zadržavam doživotno sebi, a posle moje smrti, ostavljam Gradu Šidu, za održavanje Savinog muzeja. Za popunjavanje vinograda nemam mogućnosti, zato Grad Šid ako hoće da ima pre od njega koristi, neka ga popunjava. Sav podrumski inventar, koji se nalazi u ovoj kući, ostavljam uz taj vinograd gradu Šidu, i ako mom nećaku Srđanu Debeljačkom, nešto od tih stvari treba, nek iz tog inventara izdvoji.- Svu moju pokretnu imovinu, koja iza moje smrti ostane, ostavam mojoj sestri Leposavi Debeljački odnosno njenom sinu Srđanu, kao sav novac ako ga bude, nameštaj sa trpezarijom, sav porculan, svo staklo, svo rublje i krevetninu jedući pribor i sve drugo, a od vina koje se nađe, da se iz tog plate troškovi oko moje bolesti i sahrane. Sve one koje su me za života poslužili, ili ma kakvu uslugu učinili ja sam ih uvek sve nagradila i nemam prema nikome obaveze. Dugova nikakvih nemam. Za izvršioca ovog mog zaveštanja, imenujem mog nećaka Srđana Debeljačkog iz Šida. Kako ja nemam nikakvih prihoda osim tog polovnog vinograda, jer mi kirija od kuće, gde je bio sud odpada, tražim za naknadu ovog mog zaveštanja, da mi grad Šid osigura pristojno izdržavanje i doživotni stan u ovoj kući. Ovo zaveštanje sam napisala pri potpuno čistoj svesti i tri primerka i svojeručno potpisala. Sva tri primerka da budu kod suda overovljeni. Jedan će biti pohranjen kod suda, drugi kod Srđana Debeljačkog a treći ostavljam sebi.  Šid 11/3 1952, Šumanović Persida.”

 

(odlomak iz knjige “Graždanstvo šidsko” autora Radovana Sremca)

(Autorska prava zadržana. Zabranjeno je korišćenje materijala bez dozvole vlasnika sajta)

Šidski hram Sv. Nikolaja na početku i kraju Drugog svetskog rata

Istorija šidskog hrama Prenosa moštiju Sv. Oca Nikolaja u neraskidivoj vezi je sa istorijom samog Šida. Prvo pominjanje Šida i Svetonikolajevskog hrama u istorijskim izvorima je ne samo istovremeno, nego se nalazi u istoj rečenici. Kada je šidski kapetan Neško zapisao: „Sabornik kapetana Neška iz šanca Šida i cerkve svetago čudotvorca Hristova Nikolaja …leto 1704“ započela je istorija ove varošice sa hramom kao svojim srcem. Sadašnji hram Prenosa moštiju Sv. oca Nikolaja u Šidu sagrađen je u dve faze: prvo je sagrađen toranj (na staru crkvu) 1764. g. a potom je njemu prizidana, na mestu stare srušene, nova (sadašnja) crkvena lađa 1774. g. Hram je konačno je završen 1785. godine.

Hram Sv. Nikolaja danas

Uveliko rasplamsali nacizam Trećeg rajha i lagano sprovođenje u praksu klero-ustaške idelogije i njenih ciljeva tokom četvrte decenije 20. veka dostigli su svoj mirnodopski vrhunac u konkordatskoj krizi u Kraljevini Jugoslaviji 1937. g. Avgusta meseca 1939. g. potpisan je sporazum Cvetković-Maček kojim je stvorena banovina Hrvatska kojoj je, između ostalih, pridodat i Šidski srez. Ovim sporazumom za Srbe u Šidskom srezu započeo je progon na nacionalnoj osnovi koji će kulminirati u krvi samo dve godine kasnije osnivanjem tzv. Nezavisne države Hrvatske. Zbog nepovoljnog položaja Srba u Šidskom srezu nakon pripajanja Banovini Hrvatskoj, Crkvenom sudu Arhiepiskopije Beogradsko-Karlovačke u Beogradu je poslat dopis arhijerejskog namesnika šidskog protojereja Neška Neškovića sa zahtevom da se poništi izvršena reorganizacija u pogledu ovog sreza. U ovom dopisu od 20.2.1940. g. navodi se da Šidski srez ima 34.979 stanovnika od čega 16.320 ili 47 % čine Srbi. Hrvata je bilo 11.750 a Slovenaca 11. Preostali broj su činile manjine i to: Nemci 3000, Rusini 2800, Slovaci 800, Jevreji 200 itd. i ovakva nacionalna struktura se navodila kao najbolji pokazatelj da je Šidski srez bez razloga pripojen hrvatskoj banovini. Na žalost, ništa se nije promenilo. Ulazak nemačkih tenkova u Šid na prvi dan jevrejskog Pesaha i proglašenje NDH zapečatili su sudbinu hiljade građana Šidskog sreza. Doneti su nacistički rasni zakoni kojima su Jevreji i Cigani proglašeni nižim rasama, kao i klero-ustaški zakoni kojima su Srbi i pravoslavna crkva predodređeni za nestajanje. Već 11. aprila ustaše na čelu sa Josipom Šukom, Antonom Brindlom i Slavkom Vargovićem preuzimaju vlast u Šidu. Nakon osnivanja ustaške države, prve na udaru su se našle Srpska pravoslavna crkva i ćirilica kao simboli srpske nacionalnosti, a potom i svi ostali simboli Kraljevine Jugoslavije. Uspostavom NDH proglašeno je da nadležnost Srpske pravoslavne crkve u NDH prestaje za više 1,8 miliona pravoslavaca u Hrvatskoj i Pavelićevim ukazom osnovana je Hrvatska pravoslavna crkva (HPC). Tri nedelje kasnije, 25. aprila, donet je i zakon o zabrani ćirilice. Svi doneti zakoni počinju odmah da se sprovode i u Šidu o čemu svedoči i dokument od 20. aprila: „Gospodinu Nešku Neškoviću, Srbsko pravoslavni Svečeniku Šid: Primite do znanja da prema naređenju Njemačke komande, imate skinuti smjesta Grbove sa tornja Vaše crkve, te da nesmijete, sve tako dugo imati Bogosluženje u toj crkvi dok se ti grbovi na tornju nalaze. U Šidu 20. travnja 1941. Kotarski ustaški stan Šid”. Istovremeno, ulični razglas je širio obaveštenje da je Srbima i psima zabranjeno kretanje ulicama nakon 19 h.

Tokom leta 1941. g. sakupljeni su svi pravoslavni sveštenici iz Šidskog sreza i zajedno sa porodicama upućeni u logor u Caprag a odatle u Srbiju. U Šidu je za novog sveštenika, ali Hrvatske pravoslavne crkve (HPC), postavljen ruski izbeglica Vasilije Jurčenko. Za njega se u posleratnom izveštaju Anketne komisije kaže: „Kada je stvorena Hrvatska pravoslavna crkva na čelu sa mitropolitom Germogenom t.j. kada su prekonoći svi Srbi proglašeni Hrvatima pravoslavne vere, postavljen je Jurčenko za paroha u Šidu sa nadležnošću od Vinkovaca do Laćarka. Taj Jurčenko je bio eksponent okupatora, t.j. pomagač ustaški u zavađivanju, odnarođavanju i pokatoličavanju srpskog naroda“. Nakon što je Jurčenko imenovan za paroha, on je sa Lazarom Pavkovićem ispred crkvenog odbora, primio od opštinskog beležnika g. Ivana Daražaca ključeve od pravoslavne crkve. Nakon toga je 11. jula otvorio crkvu i istoga dana u 8 sati u veče obavio bdenije i time otpočeo bogosluženje u hramu po pravilima HPC. Prva sednica Crkvenog odbora HPC u Šidu održana je sutradan 12. jula. Ustaška vlast u Zagrebu oduzela je od šidske crkvene opštine vlasništvo nad crkvenom imovinom i kao novog vlasnika upisala upravu HPC. U vlasništvu crkvene opštine na dan 24.6.1941. g. nalazile su se pokretnine i nepokretnine u vrednosti od ukupno 1.979.214,38 dinara. Kako je julijanski kalendar bio ukinut, po prvi put u istoriji hrama Sv. Nikolaja u njemu su 24. i 25. decembra 1942. g. održane službe za rimokatolički Božić.

Poslednja sednica crkvenog odbora HPC u Šidu održana je 25.6.1944. g. Trebalo je da prođe godinu dana pa da se ponovo formira Srpska pravoslavna crkvena opština i održi prva sednica crkvenog odbora juna 1945. g. Na toj sednici su prisustvovali stari sveštenici, prota Nešković i jerej Čvorkov.

Tokom rata crkva nije puno oštećena. U toku borbi na Sremskom frontu i borbi za oslobođenje Šida crkva je spolja oštećena od rikošeta i u toku bombardovanja. Prilikom povlačenja iz Šida, ustaše su pokrale iz crkve svilene stihare a potom i minirale i pravoslavnu i rimokatoličku crkvu. Neverovatan splet okolnosti je hteo da za to sazna Šiđanin Sava Slavujević, tada pripadnik bosutskog partizanskog odreda, da se  prišunja crkvi, preseče kablove i spreči miniranje. Na žalost, nije stigao da deaktivira i eksploziv kod rimokatoličke crkve Srca Isusovog i ona je srušena nakon svega par minuta. Sava Slavujević je kao deminer nakon oslobođenja učestvovao u razminiravanju šidskog atara Banovina prilikom čega je i nesrećno poginuo u 33. godini života.

Sava Slavujević

U vreme borbi na Sremskom frontu, Jugoslovenska armija je na toranj crkve postavila osmatračnicu koja je srušena tek jula 1951. g.

Nakon oslobođenja Šida 6. decembra protojerej Nešković je održao moleban u hramu. Prilikom besede držao je sveću kojoj je postepeno slabio plamen sve dok se nije potpuno ugasio. Prisutni Šiđani su prokomentarisali da je to loš znak. Šest nedelja kasnije, 17. januara, Nemci su izvršili snažan protivudar i ponovo zauzeli Šid. Posle dva dana Prva armija prisilila je neprijatelja na defanzivu i povratila grad. Po oslobođenju Šida i povratku sveštenstva zaveden je red u parohiju i krenulo se sa obnovom crkvene organizacije.

(odlomak iz nepublikovane knjige “Hram Prenosa moštiju Sv. oca nikolaja u Šidu” autora Radovana Sremca)

(Autorska prava zadržana. Zabranjeno je korišćenje materijala bez dozvole vlasnika sajta)