Category Archives: Istorija

Šidski piroman

Od kada je formirano Šidsko vlastelinstvo tokom osme decenije 18. veka i time započeli pritisci na srpsko stanovništvo pa sve do revolucionarnih 1848/1849. godina, valjda nije bilo čudnijih i gorih događaja nego kada je nikad otkriveni šidski piroman sejao strah Šidom 1826. i 1827. godine.

Piromanskim napadima prethodio je talas pljačkaških napada na bogate kuće. Između ostalih, opljačkana je i kuća trgovca Jovana Grčića za šta je on odmah optužio veći broj Šiđana a naročito je bio oštar sa optužbama prema komšijama. Kao glavnog krivca optužio je trgovca Stefana Slavuja koji je na osnovu tih optužbi uhapšen. Stefan je bez dokazane krivice u lancima sproveden prvo u Ilok, a nakon 16 dana u Vukovar gde je proveo u tamnici 27 dana. Sud je oslobodio Stefana krivice. U vreme njegovog odsustva, porodica Slavuj je imala ogromne gubitke: Stefanov otac je bio star i slab a deca opet previše mlada da bi brinuli o imanju. Uginulo je dosta stoke, naneta je šteta na kući i voćnjaku, nagomilali su se dugovi itd. Zbog takve situacije i nanete sramote Stefan je tužio Jovana Grčića. Slavuj je naveo da je sramota veća time što je on član ugledne porodice koja je dala čitav niz visokih carskih oficira, trgovaca i lekara. Nije poznat ishod tužbe kao ni dalji razvoj i rasplet ovog sukoba ali tu se ne završava priča sa Stefanom Slavujem.

Jedne večeri iste godine, uspavane šidske šorove razbudila je vika ljudi, zapomaganje i zvonjenje crkvenih zvona. Nepoznata osoba je podmetnula požar u jednoj trgovačkoj kući u centru Šida. Ubrzo je planula i druga kuća, pa treća, četvrta itd. Šiđani su spokojan san zamenili noćnom stražom. Naredne dve godine, tu i tamo, goreo je Varoški šor od centra pa sve do Donjeg šora.

Pogled na Varoški šor (danas ul. Svetog Save) iz pravca Tovarnika, 1903. g.

O ovim piromanskim napadima sačuvano je i svedočanstvo upućeno Vuku Karadžiću. U svom pismu upućenom Vuku 22. decembra 1827. godine, šidski jerej Avram Panić kazuje: „Visokopočitaemij Gospodine, moj ljubazni Pijatelju, šta sam vam onomad pisao i molio, znam da ste dobili i razumeli, a šta ću vam sad javiti, tomu ćete čuditi se. U Šidu je lane i ove godine toliko puta požar bio. Pališe proste majstore, i trgovce; pak najposle i sveštenstvo pogore. Kuća Gospodina prote 5. avgusta, oca Voinovića (mlađeg soparoha mojega) 6. oktobra, a moja kuća 3. decembra t.l. u pol osmog večernjeg sata izgore. Sve je izgorelo da mi više ništa ostalo nije, nego dve krajcare, koje mi se u džepu slučajno zatekle. Haljine, kreveti, jednim slovom sve mi je pogorelo. No ništa mi nije toliko žao, koliko Biblioteke moje.“

Par dana nakon paljenja kuće jereja Panića, za podmetanje požara je optužen Stefan Slavuj. Marija Forišković, žena nepismena za potpisivanje ali sposobna za olajavanje, u detalje je Vlastelinskom sudu 8. decembra 1827. godine prenela izjavu Stefanove žene Alke pa kaže „njen muž Stevan išo gasiti gospodinovu kuću i kadae kući došo ona kao žena njegova Alka govorila čoveče zaboga ti gasiš tuđu kuću našu nečuvaš, on njoi odgovorio est ništae ovo odovese vatre neboj nego odud oblizu nas će biti. I u friško vreme komšino seno izgorelo.“ I to je izgleda bilo dovoljno za sud da Stefana ponovo uhapse. Međutim, ovaj put nemogavši da izdrži sramotu i tešku situaciju, Stefan je u zatvoru izvršio samoubistvo vešanjem.

Deo Varoškog šora (danas ul. Svetog Save) sa crkvom i parohijskim domom

U Stefanovu odbranu, danas možemo reći dve stvari. Prvu, da je u njegovu odbranu stao i vukovarski solgabirov. A drugo, da je Alka za miraz donela 30 forinti koje je ubrzo „u rakiji popila kradom u svojoj i po tuđim kućama“, donela je, zatim, i jedno krme, jednu gusku i salo ali da su to odmah njena rodbina i poznanici pojeli gosteći se u njihovoj kući. Nakon što su počeli da piju i Stefanovo vino i rakiju on ih je oterao. Kad nije više mogla da čini takve stvari, Alka je išla kod vračare da izdejstvuje Stefanu bolest i smrt. Na kraju je Alka bez dozvole muža tj. razvoda otišla u Ilince. Nikad se više nije vratila. To jest, nije se vratila sve do Stefanove smrti kada je došla da traži svoj deo imanja. Svedočenje o njenom karakteru je ostalo zabeleženo u sudskim aktima Šidskog vlastelinstva a ono, mora se priznati, ne govori o njoj kao nekom kome se može verovati o bilo čemu pa i izjavi o požarima u Šidu. Sa druge strane, požara u Šidu više nije bilo.

Ko je bio i ostao šidski razbojnik a ko je bio i ostao šidski piroman ne zna se ni danas.

Autor Radovan Sremac, arheolog kustos

(Autorska prava zadržana. Zabranjeno je korišćenje materijala bez dozvole vlasnika sajta)

 

Đelem, đelem lungome dromeja…. dolazim u pitomi Šid (povodom 250 godina od prvog pominjanja Cigana u Šidu)

(pre početka moram da skrenem pažnju da će se u tekstu koristiti termin „Ciganin“ a ne „Rom“ budući da su u periodu o kojem se piše taj termin koristili i sami pripadnici tog naroda a i drugi narodi)

            Ako je do sad i pisano o Cincarima, ako su do sad i pomenuti šidski Italijani, e o šidskim Ciganima nikad nije bilo ni jedne reči. Epska tragedija molovinskih Familića obeležila je celokupnu cigansku zajednicu šidskog i uopšte sremskog područja. Iako su bili porodično najbrojniji, Familići nisu bili i jedini stradali Cigani u ustaškom Jasenovcu. Sreća je što su barem Familići pobrojani po imenu i godinama rođenja. Preostale šidske Cigane nestale u donjogradinskim jamama nikad nećemo upoznati čak ni po imenu. Te 1942. g. samo je iz Vašice u Jasenovac oterano 25 ciganskih kola sakupljenih iz okolnih sela. Mugin stih „Ide Mugo gde mu volja nije, ide Mugo gde se maljem bije“ obeležio je kraj i na žalost celokupnu istoriju ove poslednje nesedelačke zajednice u Sremu. Tačan broj stradalih Cigana na području šidske opštine nikad nećemo saznati. Pa kako onda da saznamo kako su izgledali, kako su pevali, iz kakvih se lula  širio gorki miris duvana, kakvo su šarenilo imale ženske svilene suknje, kakva neprijateljstva i kakva pobratimljenja su nestala….

            Istorija šidskih Cigana se može podeliti na četiri faze.

            Prva faza bi hronološki pripadala drugoj polovini 18. veka kada se u gradu pominju i prvi Cigani. To je period završetka konsolidacije Šida kao grada, period urbanizacije, konsolidacije i završnog naseljavanja porodica itd.  Prva osoba zabeležena „na hartiji“ kao pripadnik ciganskog naroda je Ilka, supruga Georgija Ciganina, preminula 29. jula 1767. g. i što je veoma zanimljivo, nije zabeležena kao čergarska porodica nego porodica naseljenja u domu broj 157. Georgijeva ćerka se udala 1770. g. za Lazara Jovanova iz Vašice. Drugi ciganski dom je bio broj 26, gde je živela porodica Tome Ciganina († 1769). Na žalost, nije poznato gde su se nalazili ovi domovi. Sa druge strane, kuća Nedeljka Nede Ciganina († 1789) i njegovog sina Mihaila Miše nalazila se u Krotićevom šoru (danas ul. Kneza Miloša). Nedeljko je pored Miše imao i sina Petra i ćerku Saru (udatu 1773. g. za Jovana Petkovića iz Vukovara). U Šidu su u to vreme još živele i porodice Tome Ciganina (dom 61 u Donjem šoru), Ive Ciganina (dom 157) i Nikole Jovanovića (dom 284). Jedina čergarska (nenaseljena) porodica je bila porodica Nikole i Vemije. Zanimljivo je da su neke od sedelačkih porodica postale zemljoradničke, i asimilovale se kroz brakove sa Srbima. Takvo poreklo u Šidu imaju porodice Živković, Miličić, Vuković itd.

Prvim pomen Cigana u Šidu 1767. g. u protokolu umrlih
Prvim pomen Cigana u Šidu 1767. g. u protokolu umrlih

Nakon kraja 18. veka nastaje duža pauza u pominjanju Cigana. Sigurno da ih je u Šidu bilo ali kao privremeno boravećih čergara. Tek početkom druge polovine 19. veka, tačnije 1861. g. pominju se porodice Dimitrija i Ilinke Stankovića, Konstantina i Anke Petrović kao i Jovana i Stane Stanković, svi doseljeni iz Bosne. Ova, nazovimo je druga faza u istoriji šidske ciganske zajednice, traje do kraja 19. veka. Tada se u Šidu pominju i bračni parovi Nikolaj Jovanović iz Radinaca i Marija Dumitrović iz Erdevika, zatim Jakov i Rahila Živković, Radovan i Sofija Mitrović iz Lipovca, neudate Ciganke Marija Jovanović iz Berkasova i Draginja Radosavljević iz Vrbanje itd. Jedini u Šidu naseljeni bračni parovi su bili Aleksander i Marija Jovanović, i Nedeljko Živković i Ruža Radojčić. U Šidu su preminuli Ljuba Živković iz Bobote († 1881), Radovan Šakić iz Starih Banovaca (†1882), zatim Andrija Miloš Jovanović (†1886) i Ekaterina Jovanović († 1897) oboje iz Berkasova.

Jelena Dumitrović (1910-1924)

Treća faza obuhvata period od početka Prvog svetskog rata do početka Drugog svetskog rata. Tokom ovog perioda šidska ciganska zajednica je bila i najbrojnija. Zanimljivo je da iako su krštavali decu i sahranjivali svoje pokojnike kao pripadnici Srpske pravoslavne crkve, Cigani nisu i sklapali brakove u njoj. Na primer, samo u periodu 1914-1934. g. u Šidu je kršteno 53 dece a sklopljenо samo dva braka. Zbog toga ih je crkva smatrala nevenčanim i svu decu upisivala na majčino ime kao vanbračnu (isti slučaj je i kod, na primer, nazarenskih porodica). Tako se ni kod jednog od 53 upisana krštenja ne navodi ime oca deteta. U protokolu krštenih se pominju sledeća prezimena Balinović (Glavni šor – Cara Lazara), Dumitrović (Crkveni šor – Zmaj Jovina i Džigura – Vuka Karadžića), Đorđević (Crkveni šor), Jovanović, Martinović (Džigura, Glavni šor – Karađorđeva, Donji šor – Nikole Vlaškog), Miličić, Nikolić i Familić. Svi su bili naseljeni, dakle nisu bili čergari. Porodice su se doseljavale iz Berkasova, Ležimira, B. Brestovca, Višnjićeva, Rume, Molovina, Trpinje itd. Osnivanjem Nezavisne države Hrvatske, Cigani su se zajedno sa Srbima i Jevrejima našli među nepoželjnim građanima. Iako je odvođenja u logor bilo u više navrata, najmasovnije odvođenje je bilo juna meseca 1942. g. Gotovo svi šidski Cigani završili su svoj život u Donjoj Gradini.

Grob Jelene Dumitrović u Šidu
Grob Jelene Dumitrović u Šidu

Nakon Drugog svetskog rata malobrojni preživeli Cigani su  nastavili svoj život u Šidu. Ovo je poslednja faza i faza koja još uvek traje. Neposredno nakon rata u Šidu se pominju Jovanovići iz B. Brestovca, Jovanovići iz Trpinje, Familići iz Molovina, zatim Dumutrovići itd. Verovatno najpoznatije šidske Ciganke su bile Šećerka i Hristina Dumitrović. Šećerka je bila ćerka Petra i Bosiljke Dumitrović. Imala je, koliko je poznato, ćerku Vidosavu (1917-1917) i Hristinu, poznatija kao Ciganka Maca (1922-2006). Šećerka je upamćena kao poslednja starostavna Ciganka: pušila je na lulu, uvek je sedela u turskom sedu na podu, i nosila je prelepe šarene svilene suknje preko kojih je oblačila jednu staru suknju kako bi ih zaštitila. Šećerkini roditelji, inače poreklom iz Erdevika, imali su i ćerke Lenku i Kosanu. Šećerkinu i Macinu simboliku i ulogu svojevrsne šidske ikone danas nastavlja Macina snaja Djula, popularna šidska „Kuma“.

Hristina Dumitrović Familić - Ciganka Maca
Hristina Dumitrović Familić – Ciganka Maca

 

Đula Familić - Kuma
Đula Familić – Kuma

 

Autor Radovan Sremac, arheolog kustos

(Autorska prava zadržana. Zabranjeno je korišćenje materijala bez dozvole vlasnika sajta)

Šidski fotograf Đorđe Karafilović

Kada se govori o nekom predratnom, građansko-zanatlijsko-paorskom Šidu, nemoguće je ne osetiti žalost i nostalgiju za starim objektima, bilo da su u pitanju obični drveni ambari ili bogate luksuzne kuće. Stariji sugrađani se donekle i sećaju tog Šida, dok mlađe generacije mogu samo po fotografijama da naslućuju kako je naša varošica nekad izgledala. Najveća zasluga za dokumentovanje Šida pripada fotografu Đorđetu-Đoki Karafilović.

Đorđe Karafilović
Đorđe Karafilović

Porodica Karafilović se doselila u Šid oko 1900. godine iz Dupjana u Makedoniji. Pekar Đorđe Karafilović (Dupjani, 1871 – Šid, 1940), sin Karafila i Ilinke,otvorio je u Šidu pekaru 1902. godine. Godinu dana kasnije sklopio je brak sa Marijom Miličić iz Šida, sa kojom je imao sina Stevana (1903) i kćerku Kristinu (1905) udatu Perzić. Kuća porodice Karafilović se nalazila u centru Šidu. To je bila jednostavna spratnica, sa lokalima u prizemlju.

Đorđe-Đoka Karafilović, sin Stevana Karafilovića, rođen je 1926. godine u Šidu. Osnovnu školu je pohađao u Vukovaru i Inđiji a gimnaziju u Subotici, Kikindi i Zemunu. Sa 18 godina, kao pripadnik NOP-a, učestvovao je u borbi za oslobođenje Šida decembra 1944. godine. Radni vek je započeo u bioskopu „Oslobođenje“, a potom je kao referent za kulturu radio u Sreskom narodnom odboru Šid. U periodu od 1950. do 1961. godine predavao je matematiku i fiziku u Školi učenika u privredi. Obavljao je funkciju direktora škole učenika u trgovini. Nakon spajanja Škole učenika u trgovini i Škole učenika u privredi, Karafilović ostaje da radi kao profesor sve do 1971. godine, kada prelazi u Osnovnu školu „Filip Višnjić“, kasnije OŠ „Sremski front“ u Šidu. Bio je izuzetno aktivan u Odredu izviđača „Lazar Bibić“, u šidskom pozorištu i drugim omladinskim i društveno-političkim organizacijama. Za svoj rad je nagrađen najvišim opštinskim priznanjem – šestodecembarskom nagradom.

Verovatno najznačajnija Karafilovićeva zaostavština Šidu jeste izuzetno velik broj njegovih fotografija Šida. Posebno su interesantne i značajne njegove fotografije kuća u centru Šida pre čuvenog rušenja centra u cilju modernizacije grada.

Rušenje centra Šida zabeleženo objektivom Đoke Karafilovića
Rušenje centra Šida zabeleženo objektivom Đoke Karafilovića

Radovan Sremac

(Autorska prava zadržana. Zabranjeno je korišćenje materijala bez dozvole vlasnika sajta)