Ko je bila Persida Šumanović?

     Persida Šumanović rođ. Tubić (Šid, 1875 – Šid, 1968) potiče iz stare šidske zanatsko-trgovačke porodice. Prezime Tubić u Šidu se prvi put pominje 70-ih godina XVIII veka. Rodonačelnikom porodice od koje potiče Persida Šumanović, može se smatrati Stojko Plavšić (verovatno Plavšin sin), čiji je unuk Stanko prvi zabeležen sa prezimenom Tubić.

     Otac Perside Šumanović, Sava Tubić, bio je po zanimanju trgovac. Oženio se iz šidske trgovačke porodice Dragin. Sava i Hristina Tubić su imali sedmoro dece od kojih je poživelo samo četvoro – Stevan, Persida, Simeon i Leposava. Stevan-Steva Tubić se školovao u Nemačkoj, a posle završenih studija radio je kao bankarski činovnik. Bio je dugogodišnji direktor Srpske banke u Zagrebu (sve do 1943. godine kada upravu nad Bankom preuzima ustaška vlast). U braku sa suprugom Milevom Cvejić imao je dve kćerke. Simeon-Sima Tubić, kao mlađi sin u porodici, ostao je u Šidu i nastavio očevu trgovačku karijeru. Sa suprugom Milkom, Sima je imao tri kćerke. Leposava-Lepa je najmlađe dete Save i Hristine Tubić. Školovala se u Pečuju. Udala se za trgovca Novaka-Novu Debeljačkog sa kojim je imala dva sina.

     Persida Tubić je kao devojka dobila odlično školovanje u bečkim i pečujskim licejima, a već sa 19 godina se udala za Milutina Šumanovića. Na pragu svog devojaštva, Persida je sa dve starije drugarice jedan dan posetila šidskog stolara – “Kao šiparica videla sam krevete kod majstora dok su se pravili. Bile su tu i dve “prave” devojke koje su se glasno pitale ko li će biti gazdarica tih divnih kreveta, naravno, i žena uglednog mladoženje koji ih je poručio. Na mene tada “balavicu” niko nije bio ni obraćao pažnju”. Godine 1894. Persida Tubić je postala žena Milutina Šumanovića, uglednog mladoženje koji je poručio te krevete.

Persida Šumanović (fotografija u vlasništvu Mirjane Bakočević Nikolić)

Persida Šumanović (fotografija u vlasništvu Mirjane Bakočević Nikolić)

     Milutin i Persida Šumanović su imali sina jedinca Savu, koji se rodio u Vinkovcima 22. januara 1896. godine. Tokom poslednje decenije 19. veka Milutin Šumanović je obavljao funkciju upravnika šumarije u Vinkovcima. Zbog bolesti se prevremeno penzionisao pa se sa suprugom i sinom vratio u Šid 1900. godine. U Šidu se posvetio vođenju velikog poseda i proizvodnji vina. U kući je otvorio ugovornu poštu koju je vodila njegova supruga. Na taj način, gospođa Persida se svrstala u retke žene koje su na samom početku XX veka vodile sopstveni posao.

   Porodica Šumanović je pripadala višem društvenom sloju. Porodični ugled, visoko obrazovanje, finansijsko preimućstvo, omogućavali su porodici kvalitetan i lagodan život. Taj status je pružao velike beneficije, ali svakako i zahtevao pridržavanje strogim pravilima visokog društva. Morala se poštovati porodična hijerarhija, koja je u Sremu još uvek bila prožeta patrijarhalnim odnosima. Tako je Milutin kao jedini predstavnik ove, po ugledu i kapitalu najjače grane šidskih Šumanovića, požrtvovano pristupio vođenju porodičnog imanja. Nažalost razboleo se kao austro-ugarski taoc u prvom svetskom ratu. Kako zbog zdravstvenog stanja više nije bio u stanju da se potpuno posveti imanju, brigu oko istog je preuzela njegova supruga Persida. Kao i mnogo puta ranije, tako i u tom momentu, Persida je iskazala žensku odlučnost, mudrost i sposobnost Tubićevih. Bez ikakvog problema je vodila celokupno imanje, i omogućila porodici da održi svoj kapital. Pored toga, Persida je od prvog dana bila najveća podrška sinu Savi u ostvarivanju njegove želje da postane slikar. Svakako ne treba zanemariti i Milutinovu moralnu i materijalnu podršku. Kao glava porodice složio se sa Persidinim predlogom da Sava upiše Privremenu višu školu za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu. Roditeljska, naročito majčina podrška nastavila se i kasnije u toku Savinog boravka u Parizu. Zbog toga je Sava osećao veliku zahvalnost i, kao savesna i karakterna osoba, trudio se da opravda roditeljsko poverenje.

     Strogost ali i pravičnost Perside Šumanović ogleda se i u njenom odnosu sa pomoćnicom Marijom Demšar. Marija je 1941. godine internirana iz Slovenije u Šid u okviru nacističke „ideologije odnarođivanja“. U momentu njenog dovođenja u Šumanovičevu kuću, Persida je odbila da je primi kao strankinju. U naredne četiri godine, odnos gazdarice i pomoćnice prešao je sve nacionalne i religiozne prepreke, i razvio se u odnos majke i kćerke. Persida je avgusta 1945. godine ispratila Mariju kao svoju kćerku. Pored pismene preporuke, novca, hrane i pića, Persida je Mariji poklonila i jednu stolicu kako ne bi stajala u vozu na putu do kuće. Marija je tu stolicu čuvala sve do svoje smrti, da bi je njena kćerka, Marija Stanonik 2011. godine poklonila Galeriji slika „Sava Šumanović“ Šid.

   O životu i ličnosti gospođe Perside kao pripadnice višeg društvenog sloja, govori i jedan dnevnički zapis Marije Demšar od proleća 1942. godine – „Kako spremam Gospodinu i Gospođi u podne. Sto za ručak: 1 lepo prekrijem sto stolnjakom i stavim još jedan mali stoljnjačić, lep i izvezen; 2 stavim bokal vode, 2 čaše, za 2 osobe ili duše; 3 stavim 8 tanjira, 6 velikih i 2 mala na svaki kraj stola, a ako ima supe stavim gore i duboke. Ako nisu samo plitki, stavim na sred stola ili na kraj 4 velika i 2 mala na te velike. Potom 6 kašika, 5 viljuški i 5 noževa. Na desno i oko tanjira stavljam kašiku, viljušku, nož stavim, 2 kašike za sipanje iz činije. Ostale noževe i viljuške sa strane tanjira.  Na svaki tanjir stavim jednu lepu belu (salvetu)…“.

      Od predratne gospođe, veleposednice, supruge i majke, Persida je nakon rata bila kulakinja, udovica i neutešna majka.

     Drugi svetski rat je gospođi Persidi uzeo najvrednije u životu – sina jedinca. Sava Šumanović je uhapšen u ustaškoj raciji avgusta 1942. godine, i potom streljan zajedno sa 120 sugrađana u Sremskoj Mitrovici. Njegovo telo nikad nije identifikovano, ostalo je u masovnim grobnicama pored srpskog pravoslavnog groblja u Sremskoj Mitrovici. Persida nikad nije dobila priliku da sahrani svog jedinca. Umesto toga, život joj je dao priliku da sačuva sinovljeve slike, da ostvari njegovu želju da njegova umetnost bude sačuvana u njegovom Šidu. Na desetogodišnjicu smrti njenog sina, Persida Šumanović je poklonila gradu porodičnu kuću, 7 jutara vinograda i 417 slika za osnivanje galerije. Persida Šumanović se tako svrstala u red najvećih darodavaca u srpskom narodu.

      Uvodni deo Darovnog ugovora Perside Šumanović iz 1952. godine – „Smatrajući životnu želju svog sina svojom materinskom i ljudskom obavezom, ostvarujem je danas kao naš zajednički cilj poklanjajući Savino životno delo rodnom mestu koje je on ovekovečio kroz svoju ljubav, učinio poznatim i slavnim svojim slikama. Posle nesrećne i nagle smrti moga sina kao amanet sam zadržala toliko puta ponovljenu želju da njegova umetnost nađe mesto i bude sačuvana u našem rodnom kraju. Ispunjavajući taj amanet, uverena sam u duboko razumevanje i ljubav kojom će biti prihvaćen kako od građana Šida, tako i budućih naraštaja….“

     Na ovaj način, ona je svom rodnog gradu i gradu svog sina, darovala svu svoju majčinsku ljubav. Omogućila je svom sinu da večno živi kroz njegovu galeriju u Šidu.

     Konačnu satisfakciju i najbolju potvrdu sopstvenog truda i zalaganja dobila je posetom predsednika SFRJ Josipa Broza Tita 1965. godine. U ono vreme, privilegija malobrojnih da ih lično poseti Tito, potvrdila je istorijsku ulogu Perside Šumanović u očuvanju naše umetničke baštine i nacionalnog blaga.

     Gospođa Persida Šumanović je umrla 18. juna 1968. godine 94-oj godini života.

(objavljeno 16.6.2013. g. u dnevnom listu „Politika“ povodom 45-e godišnjice smrti Perside Šumanović, majke akademskog slikara Save Šumanovića)

Crkvena riznica Srpskog pravoslavnog arhijerejskog namesništva šidskog

     U Vladičanskom dvoru u Šidu osnovana je Crkvena riznica Srpskog pravoslavnog arhijerejskog namesništva šidskog. Ovaj muzej u malom, osnovan je sa ciljem da prikuplja, čuva i prezentuje versku baštinu srpskog pravoslavnog stanovništva na ovim prostorima.

  Riznica ima muzejsko-istraživački karakter koji omogućava zainteresovanim pojedincima i ustanovama da upoznaju prošlost Srpske pravoslavne crkve u Šidu i okolini, i to kroz obilazak muzejske postavke i kroz istraživački rad sa arhivskim dokumentima.

     Veliko bogatstvo duhovne baštine Srba u ovim krajevima rezultat je njihovog viševekovnog naseljavanja ovih prostora. Istorijski izvori srpsku pravoslavnu populaciju u Sremu pominju već u 13. i 14. veku, naročito u vreme kralja Dragutina. Jačanje srpskog elementa naročito je osetno u 15. veku, kada su srpski plemići držali velike posede u Sremu (Despot Đurađ Slankamen, Mitrovicu i Zemun; Despot Vuk „Zmaj ognjeni“ Kupinovo, Slankamen i Berkasovo; Đorđe i Jovan Branković Kupinovo, Slankamen i Berkasovo, Irig i Jarak itd). Velikom seobom Srba koju je 1690. godine predvodio patrijarh Arsenije Čarnojević, dodatno je ojačan srski elemenat u Panoniji. Užasni zločini Prvog i naročito Drugog svetskog rata bili su posebno usmereni na Srbe i njihovu baštinu. U toku zločinačke tzv. NDH ustaše su opljačkale skoro sve crkve na području šidskog namesništva dok su neke, u povlačenju ustaških i nacističkih jedinica, srušene ili teško oštećene. Pokradeno bogatstvo nikad nije vraćeno. Verovatno najveći gubitak predstavlja ustaško paljenje ratnog barjaka cara Uroša Nemanjića koji se čuvao u hramu Rođenja presvete Bogorodice u Moroviću. Šta je sve uništeno i ukradeno danas može samo da se pretpostavlja.

Detalj izložbenog dela riznice
Detalj izložbenog dela riznice

     I pored svih ovih ratnih nedaća, svakako Božijom voljom, ostao je sačuvan velik broj predmeta koji svojim karakterom i starošću svedoče o jačini i obimu duhovnosti Srba u Sremu sirmijumskog Irineja.

     Stalna postavka u riznici broji 170 predmeta. Muzejska postavka je koncipirana po crkvenim opštinama. Najveći broj muzealija čine ikone hronološkog raspona od oko 1750. godine do početka Drugog svetskog rata. Među ikonama se posebno ističu radovi naših poznatih umetnika poput Raspeća Hristovog, rad Aksentije Marodić iz 1860. godine, i Sv. Bogorodica Arapska sa Hristom, rad Ljubomira Arsenovića iz 1863. godine iz hrama Prenosa moštiju Sv. oca Nikolaja u Šidu. Po starosti, kvalitetu izrade i kontekstu nastanka, najznačajnija ikona je Sv. Đurđic (Prenos moštiju Sv. velikomučenika Georgija) naslikana oko 1750. godine za crkvu pletaru Sv. velikomučenika Georgija u Vašici.

Raspeće Hristovo, rad Aksentija Marodića
Raspeće Hristovo, rad Aksentija Marodića

     U Crkvenoj riznici šidskog namesništva čuva se bogata biblioteka koju čine bogoslužbene i administrativne knjige. Najstarije knjige potiču iz hrama Sv. apostola Petra i Pavla u Berkasovu a to su Oktoih iz 1683. godine, Antologion iz 1697. godine i Pentikostar iz 1704. godine. Sve tri knjige su štampane u Moskvi. Iz Hrama prenosa moštiju Sv. oca Nikolaja u Šidu potiče jedno rukopisno Jevanđelje koje je prepisao jeromonah Jovan iz manastira Hopovo 1707. godine. Svojim estetskim osobinama, duhovnom i istorijskom vrednošću ističe se prestono Jevanđelje iz šidskog hrama, koje je štampano u Moskvi 1748. godine, a okovano u srebro sa ikonama na emajlu 1822. godine. Zanimljiv je i Pentikostar štampan u Beču 1855. godine koji sadrži zapise o obnovi hrama Sv. apostola Petra i Pavla u Berkasovu iz 1812, 1878. i 1896. godine. Od administrativnih knjiga treba pomenuti protokol krštenih, venčanih i umrlih šidske parohije vođen u periodu 1762-1777. godine. U riznici se čuvaju i svi ugovori o gradnji šidskog hrama iz druge polovine 18. i prve polovine 19. veka, zatim spiskovi darodavaca crkvi od 1806. godine, Imenik Srpskog crkvenog pevačkog društva Javor-gusle itd. Posebno su zanimljive arhive zadužbina znamenitih Šiđana osnovane pri crkvenoj opštini: Zadužbina Alekse i Katarine Đorđević, Zadužbina Isidora i Evice Regelac, Zadužbina Marije Orešković itd.

     Kako je osnovno školstvo sve do prve polovine 20. veka bilo organizovano pod okriljem Srpske pravoslavne crkve, u crkvenoj arhivi se čuva i izuzetno vredna dokumentacija vezana za istoriju školstva u Šidu. Srpska pravoslavna crkvena opština u Šidu sagradila je nekoliko objekata za potrebe osnovne škole: početkom 19. veka tzv. “staru” školu, 1889. g. novi objekat muške osnovne škole (danas Srpski dom, tzv. crkvena sala), 1910. g. je sazidan a 1928. g. proširen objekat mešovite osnovne škole (danas Vladičanski dvor) a 1922. g. sagrađena je Građanska škola (na mestu današnjeg DDOR). Nemerljiv doprinos Srpske pravoslavne crkvene opštine za razvoj školstva u Šidu zabeležen je, između ostalog, u zapisnicima sednica šidskog Školskog odbora 1840-1930. godine koji se čuva u riznici.

     Velik broj predmeta u crkve je dospeo kao poklon vernika i sveštenstva. Od tih darova iz riznice možemo pomenuti krune za venčanje koje su šidskom hramu da pokoj duše svog sina Milana, 1867. godine poklonili Ljubomir i Sofija Momirović, zatim iz istog hrama – plaštanica rad i dar Dafine Stanković iz 1805. godine, putir dar Petra i Aleksandre Mauković iz 1867. godine i nešto stariji krst koji je darovao Marko Mauković 1845. godine. Veoma zanimljivo je bure za osveštavanje bogojavljenske vodice koje je Marija Orešković, supruga čuvenog tamburaša Mite Oreškovića, poklonila šidskom hramu 1868. godine. Iz hrama Sv. proroka Ilije u Ilincima potiče putir dar Teodora-Teše Stanivukovića iz 1916. godine, krst dar Milivoja i Natalije Marković 1926. godine i Jevanđenje dar zadruge Uroša i Vladimira Trumića iz 1917. godine. U hramu Sv. Velikomučenika Dimitrija u Ljubi čuvao se putir koji je 1881. godine darovao Sava iguman manastira Kuveždina. Tu su dalje ikone iz Molovina koje su darovali Mladen i Draginja Grujić (1898), Sava Miškovića (1902) i Sima i Mileva Milutinović (1910); iz Berkasova od Jelisavete Vukičević (1867) i Sime Mihailovića (1885) itd. Značajni su predmeti iz Bačinaca (darohranilnica, Antologion itd) koje je parohiji svog rodnog sela poklonio iguman manastira Privine Glave Teofan Kosovac.

     Posebno mesto u riznici kao svojevrsni biser, zauzima putir iz 1753. godine koji je dar čuvenog kapetana i trgovca Trifuna Isakovića, rođenog brata još čuvenijeg kapetana Vuka Isakovića. Putir je čuvan u hramu Sv. oca Nikolaja u Adaševcima.

Putir iz 1753. g. dar Trifuna Isakovića
Putir iz 1753. g. dar Trifuna Isakovića

(Autorska prava zadržana. Zabranjeno je korišćenje materijala bez dozvole vlasnika sajta)

Od podolaca sa Tapavice do igumanske stolice u Privinoj Glavi – ukratko o porodici Plavšić iz Bačinaca

     Burni prelom 17. na 18. vek i još burnija prva polovina 18. veka, predstavljali su vreme velikih migracija, ali i stabilizacije naselja, porodica i društva u ovim krajevima. Da li se gazda Plavša Georgijev (sin) rodio u Bačincima 1672. godine, ili je kao mladić došao u Velikoj seobi Srba na čelu sa patrijarhom Čarnojevićem – za sada se ne može znati. Zna se da mu je žena Angelina preminula oko 1735-1736. godine. U braku su imali sinove Mihaila (1701), Milića (1706), Jovana (1714), Mojseja (1715), Jovicu (1717), Momira (1719) i Plavšu. Mihail i Plavša su 1736. godine za dušu svoje majke darovali manastiru Privina Glava jedan Minej za decembar. Veza ove porodice i manastira Privina Glava trajaće dosta dugo.

     Plavša se kao trgovac stokom pominje tokom pete decenije 18. veka. Na pustari Tapavica kod Sremske Mitrovice, sa sinom sveštenikom Mihailom držao je 105 goveda. Par godina kasnije će taj broj pasti na 23 grla. Zajedno sa Plavšom, goveda je na Tapavici držao i šidski kapetan Stefan Piščević, otac čuvenog general-majora Simeona Piščevića.

    Pomenuti Plavšin sin, jerej Mihail je rođen 1701. godine u Bačincima. Za sveštenika je učio kod mitrovačkog prote Stefana. Rukopoložio ga je vladika Nikolaj Kostajnički. Kao sveštenik se pominje u Bačincima 1732-1735. godine, zatim u Kuzminu 1734-1746. godine, i ponovo u Bačincima 1750. godine. Godine 1733. posedovao je 15 motika vinograda, 4 jutra oranice, 30 goveda, 5 konja, 40 ovaca i 30 košnica. Učestvovao je na Srpskom narodnom saboru u Sremskim Karlovcima 1735. godine. Sa suprugom Stepanijom je, koliko je poznato, imao sina Prokopija (1726) i kćerku Teodosiju (1731). Prokopije je nastavio očevim svešteničkim stopama pa se pominje kao sveštenik u Bačincima 1751-1760 godine. Verovatno drugi Mihailov sin, Lazar Plavšić, bio je sveštenik u Bačincima od 1757. do svoje smrti 1780. godine.

Početak teksta o jereju Mihailu Plavšiću iz 1734. godine
Početak teksta o jereju Mihailu Plavšiću iz 1734. godine

     Plavšin sin Mojsej se školovao kod svog brata jereja Mihaila. Oženio se 1738. godine i iste godine rukopoložen za sveštenika u Rakovcu od strane episkopa Simeona Filipovića. U periodu 1738-1740. godine bio je paroh u Bačincima. Nakon četiri godine braka, ostavio je suprugu i otišao u manastir Privinu Glavu. Tamo ga je 1744. godine postrigao iguman Gavril. Dolazak Mojseja u manastir poklapa se sa velikom obnovom konaka i gradnjom nove (današnje) crkve. Istovremeno sa njegovim dolaskom u manastir, njegov otac Plavša je priložio 100 dukata za gradnju nove manastirske crkve. Kao jeromonah i iguman manastira Privine Glave, Mojsej se pominje već 1753. godine sa svega 38 godina starosti. Iste te godine manastir dobija na dar jedan dragoceni putir od čuvenog trgovca i kapetana Trifuna Isakovića, brata kapetana Vuka Isakovića. Kao iguman manastira, jeromonah Mojsej je posedovao knjige psaltir i časlovac, zatim 2 kreveta sa posteljinom, jorgan, ćebe, 6 jastuka, 4 drvene stolice, 10 motika vinograda, 300 stabala šljiva, kravu, kacu, 50 akova vinskih buradi, 5 akova rakijskih buradi. Nije poznato kada je preminuo ali svakako da je sahranjen u manastirskoj porti.

Plan manastira Privina Glava iz vremena jeromonaha Mojseja Plavšića
Plan manastira Privina Glava iz vremena jeromonaha Mojseja Plavšića

     Danas u Bačincima nema naslednika ove porodice. Poslednji Plavšić se pominje u Bačincima oko 1800. godine. Porodični geni i prezime se nastavljaju kroz kuzminske Plavšiće, gde se preselio, verovatno Plavšin unuk, Lazar i krstio dete 1764. godine. Danas potomcima ove porodice ostaje osećaj ponosa na svoje pretke kao i autoru ovih redova na njegovu prababu Leposavu Plavšić udatu Stanivuković (Kuzmin, 1886- Šid, 1976).

(Autorska prava zadržana. Zabranjeno je korišćenje materijala bez dozvole vlasnika sajta)