Gradina na Bosutu

Gradina na Bosutu

     Gradina je jedan od najznačajnijih arheoloških lokaliteta u Srbiji. Nalazi na levoj obali Bosuta, u ataru sela Vašice kod Šida.
     Ovaj lokalitet je nauci poznat punih 155 godina. Davne 1859. godine za Gradinu je zabeleženo: „Između selah Batrovacah i male Vasce, na obali Bosuta vidit je također tragove bedemah, šamacah i razrušenih zidinah, i to je mjesto ondašnjemu puku poznato pod imenom „Gradina“. Sudeći po obsegu razvalinah i po lijepom položenju mjesta i ciele one okolice, morao je i ovdje biti njekoč znameniti grad“. 
     Gradina je kao arheološki lokalitet ponovo zabeležena 1880. godine, kada je preko nje prokopavan prilaz mostu: „Doznao sam, da se kod Batrovaca most preko Bosuta pravi, da se tamo toga radi njeka gradina razkapa, i da se je već mnogo drevnosti iznašlo. Nisam mogao prigorjeti, da se naše stvari u tuđinu raznašaju, nađem kola, pak tamo. Ali kad na gradinu, imam što viditi. Gradina se zove, ali su to ogromne mogile (humci), od kojih je jednu sa strane mjernik do dva metra dubljine prokopati dao. Tu se opažaju tri, jedan povrh drugoga, ognjišta; a izkopano je mnogo predmeta predhistoričke dobe“.
     Prva zaštitna istraživanja lokaliteta vršena su u periodu od 1964. do 1965. godine. Organizovao ih je Muzej Srema iz Sremske Mitrovice. Istraživanja su vršili Petar Milošević, Dragan Popović i Nikola Tasić. Zahvaljujući ovim istraživanjima, Nikola Tasić je definisao Bosutsku grupu, kao specifičnu kulturnu pojavu u okviru široko rasprostranjenog Basarabi kompleksa starijeg gvozdenog doba. Gradina je postala eponimni lokalitet za ovu kulturnu grupu i svrstala se u lokalitet od evropskog značaja. 
     U periodu od 1975. do 1988. godine organizovana su sistematska istraživanja Gradine na Bosutu. Nosilac projekta je bio Zavod za zaštitu spomenika kulture iz Sremske Mitrovice, uz saradnju sledećih institucija: Galerija slika „Sava Šumanović“ Šid, Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture Vojvodine iz Novog Sada, Vojvođanski muzej iz Novog Sada, Narodni muzej iz Kikinde, Gradski muzej Sombor, Muzej Srema iz Sremske Mitrovice, Balkanološki institut SANU Beograd i Arheološki institut Beograd. Istraživanjima su rukovodili Dragan Popović, Nikola Tasić i Predrag Medović. 

ekipa arheologa na gradini oko 1978 (1)
Ekipa arheologa na Gradini, 1970-ih

     Jeseni 2013. g., nakon pauze od 25 godina, ponovo su vršena istraživanja zaštitnog karaktera. Istraživanja je obavio Zavod za zaštitu spomenika kulture iz Sremske Mitrovice.
    Gradina ima elipsoidni oblik, dimenzija oko 200 h 40 m. Sa severozapadne i zapadne strane lokalitet ograničava vodotok Struga. Sa južne strane se nalazi reka Bosut, a sa severne veštački formiran odbrambeni rov. U određenom istorijskom momentu lokalitet je pomoćnim poprečnim rovom podeljen na dva dela nejednakih dimenzija. Istočni manji deo lokaliteta je nazvan Gradac. Može se pretpostaviti da je ovaj deo naselja imao posebnu namenu, zbog čega je bio i dodatno obezbeđen odbrambenim rovom. Sve do izgradnje savremenog puta Vašica-Batrovci i zatrpavanja dela odbrambenog rova, Gradina je bila svojevrsno ostrvo. 
        Gradina je sukcesivno naseljavana oko 7000 godina. Arheološka istraživanja su utvrdila sledeću hronološko-stratigrafsku sliku:
I neolit – prvo naselje na Gradini je formirano je u periodu finalnog neolita a njegovi stanovnici su bili nosioci sopotsko-lenđelske grupe. Posle ovog neolitskog naselja Gradina je ostala nenaseljena.
II eneolit – iz perioda bakarnog doba otkriveno je samo jedno naselje, a ono je pripadalo grupi Boleras-Černavoda. Eneolitsko naselje je bilo manjeg obima u odnosu na neolitsko i nalazilo se na centralnom delu Gradine.
III bronzano doba – najveće naselje bronzanog doba na Gradini pripadalo je nosiocima vinkovačke grupe ranog bronzanog doba. Posle vinkovačkog naselja otkriveni su stambeni horizonti kasne vatinske grupe. U srednjem bronzanom dobu na Gradini su imali manje naselje nosioci Szeremle, Dubovac i Belegiš grupe. Poslednji tragovi života u bronzanom dobu vezani su za grupu Gava-Belegiš II.
IV Starije gvozdeno doba – starije gvozdeno doba je stratigrafski najbogatiji period na ovom lokalitetu. Zahvaljujući tome, kao i bogatstvu nalaza, uočena je posebna praistorijska grupa – bosutska grupa. U okviru bosutske kulturne grupe starijeg gvozdenog doba, rasprostranjene u Vojvodini, severnoj Srbiji i većem delu rumunskog Banata, uočene su tri razvojne: 1. Bosut IVa-Kalakača (850-750. g. p.n.e.), 2. Bosut Ivb-Basarabi (750-500. g. p.n.e.), 3. Bosut IVc-naselje sa kanelovanom keramikom i sivom keramikom „Sremske grupe“ (500-250. g. p.n.e.). Pretpostavlja se da je naselje u ovom periodu imalo preko 2000 stanovnika.
V Mlađe gvozdeno doba – najmlađi horizont praistorijskih naselja na Gradini pripada latenskom periodu. Naselje je zahvatalo celu površinu Gradine, ali i predgrađe sa radionicom za proizvodnju keramike i nekropolom. Bosutska kulturna grupa je u svom zenitu rezultirala jakim plemenskim formacijama u dolinama Save i Bosuta. One mogu da se vežu za Breuke i Amantine. Prema dosadašnjim rezultatima može se zaključiti da je Gradina na Bosutu predstavljala jedno od najznačajnijih kasnolatenskih utvrđenja u zapadnim oblastima Skordiska. Latensko naselje na Gradini pripada periodu oppidum-a koji se u ovim krajevima završava u vreme rimskog osvajanja krajem I veka p.n.e. ili početkom nove ere. Neki autori smatraju da je Gradina bila administrativni i politički centar plemena Breuka, i samim tim da je odigrala veoma značajnu ulogu u velikom Dalmatsko-panonskom ustanku 6-9. godine.
VI Gradina u istorijskom periodu – neposredno sa zapadne strane odbrambenog rova, na obali Struge, mestimično se nalaze fragmenti rimske keramike i metala. Sa Gradine i iz njene bliže okoline potiču pojedinačni nalazi iz vremena Seobe naroda koji upućuju na postojanje određenog naselja i u toku ranog srednjeg veka. Na lokalitetu je otkriveno groblje iz XVI-XIX vek, dok su u odbrambenom rovu pronađeni jednostavni objekti iz perioda XIV-XV veka. Verovatno se radi o selu Mala Vašica koja je u izvorima prvi put zabeležena 1430. godine. Vašica se na Gradini nalazila sve do oko 1710-1715. godine, kada je preseljena na današnju lokaciju. 
     Osnovu za svako buduće istraživanje Gradine na Bosutu i praistorije ovog regiona predstavlja arheološka zbirka u Šidu koju čini preko 5500 predmeta. Gradina na Bosutu je postala je nezaobilazan činilac u proučavanju praistorije cele jugoistočne Evrope. Ova činjenica, ali i podatak da je istraženo manje od 10 % lokaliteta, obavezuju nauku da nastavi istraživanje bosutske Gradine a celokupno društvo da sa najvećom odgovornošću pristupi čuvanju i prezentaciji lokaliteta.

Autor teksta: Radovan Sremac

(Autorska prava zadržana. Zabranjeno je korišćenje materijala bez dozvole vlasnika sajta)

Milivoj Mauković iz Šida

Milivoj Mauković
Milivoj Mauković

     Prezime Mauković se u Šidu prvi put pominje u popisu priložnika hramu Svetog oca Nikolaja u Šidu iz 1733. godine, gde je zapisan prilog Jovan Maukovića. U popisima Šida iz 1745. i 1746. pominje se Đorđije Mauković, 1750. Lazar Mauković knez šidski, a već 1758. godine u Šidu se pominju četiri porodične starešine odnosno četiri doma Maukovića: Nićeta, Joksim, Arsenije i Ćira (čukundeda Milivoja Maukovića). U periodu 1762-1775. godine bilo je tri doma čije starešine su Toma, Arsenije i Stefan, zatim 1790. godine Toma, Jovan i Petar itd. Već krajem 18. veka porodica pokojnog Kirila Maukovića, odnosno njegovog sina Petra, istakla se kao bogatija, verovatno zahvaljujući zanatu i trgovini. Deda Milivoja Maukovića, Mihailo, bio je šnajder. Sačuvano je jedno pismo od 04.oktobra 1839. godine u kojem Pavel Grčić, advokat i poslanik, preporučuje svom rođaku profesoru Jakovu Grčiću, direktoru gimnazije u Sr. Karlovcima, Jovana, sina Mihaila Maukovića a Milivojevog strica. Jovan Mauković će posle postati opštinski sudija i šidski knez. Drugi stric Milivoja Maukovića, Petar, bio je trgovac i jedan od najvećih priložnika “srbskom narodnom normalnom ili troklasnom učilištu šidskom”. U hramu Sv. oca Nikolaja u Šidu čuva se pozlaćeni putir koji su Petar i Aleksandra Mauković darovali ovom hramu za večni pomen svoje pokojne kćerke Angeline (1849-1867). Tetka Milivoja Maukovića, Hristina, se udala za šidskog ekonoma Joakima Acu Šumanoivća, dedu akademskog lsikara Save Šumanovića.
     Milivoj Mauković, kao što je već rečeno, je sin Hristifora-Kriste Maukovića i Katarine rođ. Forišković. Hristifor je nastavio šnajderski zanat svog oca Mihaila. Što se tiče tačnog datuma rođenja i smrti Milivoja Maukovića oni su poznati zahvaljujući protokolima krštenih i umrlih hrama Svetog oca Nikolaja u Šidu. Rođen je 1. septembra 1851. godine (datumi su dati po starom kalendaru) u Šidu, od roditelja Hristifora i Ekaterine Mauković. Kršten je 3. septembra a kum je bio Lazar Grčić, šidski trgovac i stric čuvenog novosadskog profesora Jovana Grčića i javnog beležnika i veleposednika u Šidu dr Dragutina Grčića. Milivoje Mauković je preminuo 23. decembra 1881. godine u Šidu od tuberkuloze, a sahranjen je 24. decembra na šidskom groblju.
       Mauković je venčan u Moroviću gde mu je živela buduća supruga. Kako protokoli morovićke parohije nisu sačuvani ne možemo izneti tačne podatke o venčanju. Podaci o njegovoj supruzi potiču iz Bračnog ugovora potpisanog u Moroviću 26.08. (06.09.) 1877. godine između Jovana i Kristine Knežević, roditelja neveste Sofije Knežević, i ženika Milivoja Maukovića. Sofija Knežević je rođena u Šidu 11.02.1846. godine, što potvrđuje i protokol umrlih. Posle 1848. godine Jovan Knežević se preselio u Morović, da bi se ponovo vratio u Šid, i tu umro 1882. godine.
     Milivoj Mauković i Sofija rođ. Knežević su imali troje dece – Milenka 07.05.1878-02.10.1878, Ekaterinu 19.08.1879-29.04.1969. i Hristifora rođenog kao posmrče 04.06.1882. godine. Ekaterina-Katinka se udala “kada su procvetale ljubičice na njenoj kapiji” (kako je to sama pričala Ljubici Jukić rođenoj Janković iz Šida; prim. u pitanju nisu one rane prolećne ljubičice nago letnje, iznikle od semena raznetog vetrom) 13.06.1899. godine za svršenog bogoslova Emilijana Josifovića, žitelja mitrovačkog a rođenog u Boljevcima. Ekaterina i Emilijan Josifović su imali kćerku jedinicu Nevenku, umrloj u osamnaestoj godini života od tuberkuloze (oko 1918. godine). U vreme tzv. NDH Emilijana su, kao pravoslavnog protu u Opatovcu, ustaše živog bacile u bunar u dvorištu parohijskog doma. Nakon toga popadija se vratila u Šid i jedno vreme živela u kući svojih rođaka Kozjaka, odnosno u staroj apoteci. Stariji Šiđani se sećaju gluve popadije Katinke, koja je često sedela na klupi ispred svoje stare kuće i držala na uvetu veliku trubu koja joj je pojačavala sluh. Zanimljivo je pomenuti da je Katinkin svekar, kao jedan od osnivača Sokolskog društva, primio od bugarskog cara Borisa III na poklon sablju. Na ovaj događaj podseća jedna stara fotografija na kojoj se vidi pozdrav starog Josifovića i cara Borisa III.
     Hristifor Mauković, Milivojev sin, se pominje kao pisar u Hrvatskoj. Nije poznato kada i gde je preminuo i da li je imao potomstva.
     Kuća Milivoja Maukovića, i moguće prethodno njegovog oca Hristifora, bila je u samom centru Šida, preko puta srpsko pravoslavne crkve. Građena je na trećini placa porodice Šumanović. Tu kuću je kasnije kupila porodica Janković, a cela ta ulica je srušena u famoznom rušenju šidskog centra zbog formiranja parka i gradnje velikih, estetski unakaženih i ne toliko potrebnih zgrada.

         Na velik ugled i bogatstvo ove grane familije Mauković ukazuje činjenica da su svi bili školovani, da su zauzimali visoke društvene funkcije, kao i to da su sklapali brakove sa poznatim i bogatim porodicama. Tako su na primer Maukovićevi zetovi bili direktor Velike srpske pravoslavne gimnazije u Novom Sadu Stefan Lazić, novosadski štampar Jovan Adamović, čuveni karlovački vinar Konstantin Kostić, mitrovački trgovac Georgije Stefanović, vinkovački profesor Konstantin Bošković, advokat Milan Simunović (inače unuk sestre arhiepiskopa Beogradskog i mitropolita srpskog Petra Jovanovića) itd. Važno je napomenuti da i poznati kolekcionar Pavle Beljanski potiče od ove porodice. Da je Milivoj Mauković rođen u siromašnoj porodici, kako je to do sada navođeno u literaturi, svakako ne bi bio u mogućnosti da se školuje u Minhenu, uprkos stipendiji Marije Trandafil, i da “životari” u Beču radeći kao šegrt.

     Na šidskom gradskom (srpsko pravoslavnom) groblju i danas stoji spomenik Milivoja Maukovića, isklesan od finog sjajnog crnog mermera. Odmah uz njegov grob nalazi se i grob njegovog oca Kriste, strica Jovana, dede Mihaila i babe Julijane.

Autor teksta: Radovan Sremac

(Autorska prava zadržana. Zabranjeno je korišćenje materijala bez dozvole vlasnika sajta)

Dr Dragutin Grčić iz Šida

Od svih porodica koje su u prošlosti Šida predstavljale svojevrsan društveni krem danas je ostao po jedan ili dva potomka sa istim prezimenom ili češće samo sećanje na te porodice. U Šidu je postojala (a postoji i danas) izuzetno velika porodica Slavujević od kojih je samo jedna grana bila izuzetno bogata i poznata i od koje danas nema nikog sa tim prezimenom. Isti slučaj je i sa familijama Mauković, Grčić, Cvejić, Spajić itd. Sve su imale samo jednu bogatu, uticajnu, poznatu granu (ili felu, što bi rekli) od koje danas nema potomaka.
Što se tiče pomenute porodice Grčić, Šiđanima je svakako najpoznatiji dr Dragutin Grčić, šidski veleposednik i kraljevski javni beležnik.
Među Šiđanima je ostala sačuvana priča vezana za dr Grčića i kralja Aleksandra Karađorđevića. Godine 1922. kralj se venčao sa rumunskom princezom Marijom. Kao svadbeni dar kraljevskim mladencima, dr Grčić je spremio 70 olbi (35 l) vina starog trideset godina. Vino je u Beograd otpremljeno vozom koji je po kraljevom naređenju stao u Šid. Međutim, priča se nezaustavlja tu. Na dan kraljevskog venčanja u Beogradu, dr Grčić je sa suprugom Jelenom (rođ. Šumanović) prisustvovao svečanom banketu. U jednom momentu dr Grčić je oslovio kralja Aleksandra sa „ej dečko“ posle čega se odmah izvinio. Posle kraljevog odobrenja uz osmeh, dr Grčić ga je upitao da li dozvoljava da mu kao svadbeni poklon prekrije pod prostorije sa njegovim dukatima. Kralj mu je odgovorio da može, ali kako ne bi gazili po kraljevom liku na dukatu, da iste slaže na kant! (prim. autora: jer, tako može više dukata da stane u prostoriju).
Prezime Grčić spada u red najranije zabeleženih prezimena u Šidu. Prvi put se pominje u popisu iz 1745. godine kada je zabeležen porodični starešina Rista Grčić (preminuo 1763. godine). Dom je posedovao 4 jutra obradive zemlje i 4 jutra senokosnih livada, kao i 3 vola, 3 konja, 2 svinje i 20 ovaca. Dom Riste Grčića se kao jedini dom Grčića u Šidu pominje sve do 1750. godine. Zanimljivo je da se posed povećavao tako da je porodica 1746. posedovala 10 a 1747. godine 12 jutara.
Godine 1745. Šid je izdvojen iz Vojne granice i inkorporiran pod komorsku (civilnu) upravu. Tada je šiđanima data mogućnost da izaberu da li će živeti pod civilnom upravom ili se preseliti u Vojnu granicu. Narednih 15 godina šidske porodice su se stalno selile iz Šida u okolna vojna mesta i potom se većina njih ponovo vraćala u Šid. Godine 1749. donekle su zaustavljene selidbe na relaciji Šid (civilna uprava) – Vojna granica. Naredne godine je izvršen nov popis stanovništva i tada je zabeleženo tri doma Grčića u Šidu a njihove starešine su bile Rista, Jovan i Gliša. Kako broj ukućana i ceo posed Riste Grčića nije smanjen u odnosu na popis iz 1747. godine, može se pretpostaviti da su se porodice Jovana i Gliše Grčića doselile u Šid u toku pomenutih migracija.
U narednim popisima iz 1755. i 1758. godine pominju se samo domovi Riste i Gliše Grčić. Godine 1755. dom Riste Grčića je posedovao 10 jutara zemlje a 1758. čak 24 jutra. U popisu iz 1775. godine pominje se samo dom Gavrila-Janje Grčića, Ristinog sina. Janja se pominje 1772. godine i kao priložnik za gradnju Hrama Sv. oca Nikolaja u Šidu kada je priložio 12 forinti. Mora se pomenuti da je Janjin unuk čuveni Jakov Grčić (Šid, 1788 – Sremski Karlovci, 1851), profesor, direktor karlovačke gimnazije i pisac.
O poreklu prezimena Grčić se ne može ništa pouzdano reći. Može se pretpostaviti da su šidski Grčići dobili prezime prema cincarskom (grčkom) poreklu. Takođe, značajno je spomenuti da se u popisu Šida iz 1722. godine pominje Grčeta Prašić. To dozvoljava pretpostavku da su Grčići njegovi potomci a da su prezime dobili po njegovom imenu.
Georgije-Đoka Grčić, pradeda dr Dragutina, bio je trgovac. Imao je dve kćerke – Jeku i Anu, i dva sina Vasu i Jovana. Celokupno imanje je testamentom iz 1825. godine ostavio sinovima a svakoj kćerci kao miraz zaveštao po 300 forinti. Jovan Grčić je sa suprugom Jelisavetom imao sinove Pavela (Šid, 1814 – Vukovar, 1876) advokata i poslanika, Lazara (Šid, 1816 – Šid, 1885) trgovca, i Božidara (Šid, 1833 – Šid, 1874), čarapara/štrikera. Lazar Grčić je bio trgovac u Šidu. Umro je bez potomaka a njegova supruga Matrona je celo imanje (sermiju) ostavila suprugovom bratancu, dr Dragutinu Grčiću.
Pavel Grčić se posle revolucinarnih godina 1848-49. preselio u Vukovar. Po struci je bio advokat a jedno vreme je bio poslanik. Danas je ostao sačuvan portret Pavela Grčića, rad Aksentija Marodića (Vlasništvo Galerija Matice srpske, GMS/U 149, ulje na platnu, 49,8 h 41 cm, nije potpisano i datirano). Pavel je bio kum sa plemićkim porodicama Miković i Rogulić. U Vukovaru se rodio Pavelov sin Jovan (Vukovar, 1855 – Novi Sad, 1941), književnik, prevodilac i profesor književnosti. Jovan se školovao u Gracu, gde se družio sa Nikolom Teslom, sa kojim se susreo 1892. godine prilikom Tesline posete Beogradu.
Božidar Boža Grčić, otac dr Dragutina Grčića, je bio čarapar ili štriker. Oženio se 1858. godine u Bukureštu sa Olimpijadom Šanc, sa kojom je imao sina jedinca dr Dragutina Grčića. Olimpijada je umrla od ospica 1868. godine u 30-oj godini života. Posle njene smrti Božidar se oženio sa Sofijom Stefanović (Vinkovci, 1838 – Šid, 1913). Iz drugog braka, Boža je imao kćerku Aleksandru, udatu za dr Nikolaja Ogorelicu (1864-1929), potpredsednika stola sedmorice i potpredsednika državnog tužilaštva za zaštitu države.
Dr Dragutin Grčić spada u red najdominantnijih imena šidske istorije. Kao jedini muški član te grane Grčića u Šidu, nasledio je imanje i svog oca i strica. Završio je a potom doktorirao pravne nauke. Počevši od 1891. godine obavljao je funkciju kraljevskog javnog beležnika u Šidu. Zahvaljujući velikom kapitalu koji je nasledio od porodice a još više svom ličnom umeću, dr Grčić je postao najbogatiji Šiđanin. Bio je jedan od osnivača Srpske banke u Zagrebu i član prvog Upravnog i Nadzornog odbora te banke. Godine 1940. dr Grčić, sa suprugom Jelenom, posedovao je 2598 deonica Srpske banke. Bio je na 24 mestu po veličini oporezovanog imanja u Sremskoj županiji 1903. godine, da bi se 1908. godine po visini poreza (odnosno imanja) popeo na deveto mesto.
Godine 1897. pridružio se Srpskom privrednom društvu „Privrednik“, pa je u narednih sedam godina pod njegovim povereništvo bilo čak 35 srpskih mladića, mahom iz Šida i okoline. Bio je dugogodišnji predsednik Srpskog pevačkog društva „Javor gusle“ iz Šida, kojem je ostavio kuću preko puta šidske srpsko pravoslavne crkve (pomenuto društvo je bilo ukinuto u NDH a kako posle rata nije ponovo pokrenuto, Grčićeva kuća je pripala gradu).
U toku prvog svetskog rata, zajedno sa grupom najuglednijih Srba iz Šida, dr Grčić je uhapšen i odveden u logor u Arad, a avgusta meseca 1942. godine, ponovo kao jedan od najuglednijih Srba, uhapšen je u ustaškoj raciji i streljan u Sremskoj Mitrovici. Zbog nemerljivog doprinosa za očuvanje srpske duhovnosti i tradicije, za spokoj duše dr Dragutina Grčića večno gori sveća u hramu Svetog oca Nikolaja u Šidu.
Dr Grčić je bio oženjen sa Jelenom Šumanović, tetkom akademskog slikara Save Šumanovića. Godine 1900., po povratku porodice Šumanović u Šid, Dr Grčić im je ustupio kuću za stanovanje. U svom testamentu tu kuću je ostavio Savi Šumanoviću, neznajući da će šest dana kasnije i on i Sava biti streljani. Posle smrti Perside Šumanović, slikareve majke, ova kuća je pretvorena u Spomen-kuću Save Šumanovića. Dr Dragutin i Jelena Grčić nisu imali dece.
Na žalost, u nekim krugovima, iz nekih nepoznatih razloga, ime dr Grčića danas je nepoželjno. Svakako da je sudbina ili nazovimo to život, ili božanska promisao, htela da njegovo ime ipak ostane zapamćeno u Šidu. I pored višedecenijskog rušenja stare gradske stambene arhitekture u Šidu, kuća dr Grčića (građena oko 1930. godine) i dalje stoji. I pored višedecenijskog uništavanja spomenika na srpskom pravoslavnog groblju u Šidu, u kojem često preko noći nestane porodična grobnica neke stare bogate šidske porodice a nikne nešto sa nekim potpuno nepoznatim prezimenom, i dalje opstaje porodična grobnica Grčića. Tu za navek počiva „građanin šidski verni, iskreni suprug, mudri i blagi roditelj Božidar Grčić sa svoja dva nejaka sina Pajom i Đokom“, a tik uz grob „dobre supruge i nežne mati jedinčeta, Olimpijade Grčić“. Tačno mesto poslednjeg prebivališta njihovog sina, dr Dragutina Grčića, nije poznato.

Sleva nadesno: drugi dr DRagutin Grčić, treća Jelena Grčić rođ. Šumanović
Sleva nadesno: drugi dr Dragutin Grčić, treća Jelena Grčić rođ. Šumanović
Profesor Jovan Grčić
Profesor Jovan Grčić

Autor teksta: Radovan Sremac

(Autorska prava zadržana. Zabranjeno je korišćenje materijala bez dozvole vlasnika sajta)