Zadužbine i društva pri Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini u Šidu

Pri Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini šidskoj postojalo je nekoliko zadužbina i društava koje su svojim radom pomagale i razvijale sve društvene slojeve u Šidu. Posebno su značajne privatne zadužbine bogatih Šiđana koji su svoju imovinu poklanjali svom gradu preko crkve.

Zadužbina Lazara Grčića „Svetosavski zaveštaj“ – Lazar Grčić (1816-1885) potiče iz ugledne bogate šidske porodice. Bio je školski tutor i predsednik Crkveno-školske opštine u Šidu. Godinu dana pred svoju smrt, na Svetog Savu 1884. g, Lazar je osnovao zadužbinu poklonivši Crkvenoj opštini 1000 for. oročenih u Šidskoj štedionici. Cilj ove zadužbine je bio da se od dobijene kamate dečacima iz sirotih porodica svake godine kupi odelo.

Račun krojača Kriste Lazarevića naslovljen na zadužbinu Lazara Grčića za odeću ta školsku decu

Račun krojača Kriste Lazarevića naslovljen na zadužbinu Lazara Grčića za odeću za školsku decu

Zadužbina Alekse i Katarine Đorđević – porodica Georgijević (Đorđević) pripada cincarskom krugu šidskih porodica. Aleksa (1838-1887) u braku sa suprugom Katarinom (1843-1890) nije imao dece. Supružnici su osnovali zadužbinu sa ciljem finansijske pomoći devojkama iz šidskih srpskih zanatlijskih porodica prilikom njihove udaje, kao i srpske siročadi. Svoju kuću koja se nalazila u blizini crkve, na mestu današnjeg parka, bračni par Đorđević je zaveštao crkvi u okviru svoje zadužbine. Nekretnine ove zadužbine su obuhvatale ukupno 44 jutra od čega je jedno jutro otpadalo na građevinsko zemljište a 43 jutra na oranice. Imovina Zadužbine (nekretnine i vrednosne hartije) je 1941. g. imala vrednost od 541.063,67 dinara. Kompletno obradivo zemljište od zadužbine oduzeto je i ustupljeno fizičkim licima na teritoriji Šida 1948. g, dok je kuća oduzeta odlukom Narodnog odbora sreza šidskog 1954. g. Poslednja sednica Upravnog odbora Zadužbine Alekse i Katarine Đorđević održana je 30.1.1955. g.

Zaklada Isidora i Evice Regelac „Car Lazar“ – porodica Regelac se doselila u Šid iz Obrovca oko 1860. g. Isidor (1837-1895) je bio dugogodišnji predsednik crkvenog i školskog odbora u Šidu. Svojim testamentom je osnovao zakladu za plaćanje parohijala srpskih pravoslavnih paroha u Šidu. Njegova supruga Eva je svojim testamentom osnovala zadužbinu: „sa mojih 30 komada deonica Šidske štedionice i 20 komada deonica Srpske banke u Zagrebu osnivam zakladu koja ima nositi ime „Zaklada Isidora i Evice Regelac iz Šida“. Ceo dohodak od te glavnice tih deonica Šidske štedionice i Srpske banke u Zagrebu ima se upotrebiti u zakladne svrhe kao što sledi: svrha te zaklade jeste da se od dohodka iste upotrebi svake godine svota od 400 kruna i da se na izmence dade kao podpora: jedne godine jednom siromašnom čestitom i poštenom zanatliji u Šidu Srbinu pravoslavne vere, koji se u Šidu nastanio i već 3 godine obrt vodi, a druge godine da se izda taka svota jednoj siromašnoj poštenoj i čestitoj devojci pravoslavnoj Srpkinji zanatlijskoj kćeri koja se za zanatliju Srbina pravoslavne vere, bilo u Šidu bilo na stranu, udaje, prvenstvo da ima ona koja se u Šidu udaje“. Zadužbina je 1941. g. u vrednosnoj hartiji posedovala ukupno 1.941 dinara i to u 10 deonica Srpske banke d.d. Zagreb, 60 deonica Šidske štedionice i uložnoj knjižici kod Šidske štedionice.

Pečat Zaklade Isidora i Evice Regelac „Car Lazar“

  Pečat Zaklade Isidora i Evice Regelac „Car Lazar“

Zadužbina Marije Orešković – Marija Orešković rođ. Šaloš (Osijek, 1816 – Šid, 1905) bila je supruga čuvenog šidskog tamburaša i birtaša Dimitrija-Mite Oreškovića. Ona je sav svoj imetak zaveštala Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini u Šidu. U njenom testamentu iz 1891. g. kaže se: „Dušu moju preporučujem milosti svemogućeg Boga, a telo moje neka se sahrani po obredu srpske pravoslavne crkve na šidskom groblju u porodičnoj grobnici kraj moga muža Mite, pristojno. Vaskoliki svoj imetak kako pokretni tako i nepokretni, osim niže označenih legata, ostavljam za osnivanje jedne zaklade u svrhu izdržavanja jednog đakona kod srpske pravoslavne crkve Sv. oca Nikolaja u Šidu pod imenom „Zaklada Marije i Mite Orešković iz Šida za izdržavanje srpskog pravoslavnog đakona pri srpskoj pravoslavnoj crkvi Sv. oca Nikolaja u Šidu… Platu tog đakona ustanovljujem iz dohotka zaklade, sa godišnje ukupno 500 forinti av. Za tu platu biće đakon taj dužan: u srpskoj pravoslavnoj crkvi Sv. oca Nikolaja u Šidu uvek kad je zdrav pri bogosluženju o Sv. liturgiji, večernja, jutrenja, bdenja i časovima činodjejstvovati; srpsku pravoslavnu školsku mušku i žensku decu u Šidu u veronauci učiti i veronauk u školama u Šidu predavati; srpsku pravoslavnu školsku decu i srpsku mladež u Šidu obučavati u srpsko crkvenom pojanju i pjeniju.“.

Srpsko crkveno pevačko društvo „Javor-gusle“ Šid – društvo je osnovano 1876. g. pri crkvenoj opštini sa zadatkom da „neguje srpsko pravoslavno crkveno pjenije, narodne i umetničke pesme, i da na taj način širi verske i moralne osećaje u narodu“. Kako je naveo Nikola Tubić: „…društvo je s jedne strane bilo vaspitač omladine u umetničkom estetskom pogledu, ali i vaspitač omladine u svemu onome što je humano, rodoljubivo i plemenito.“ Iako je društvo prvobitno osnovano kao pevačko (sa muškim, ženskim i mešovitim horom), kasnije je dobilo i dramsku (1890) i tamburašku sekciju (1901). Prvi horovođa u društvu je bio učitelj Kosta Janković, zatim dr Dragutin Grčić, i potom učitelji Giga Vojnović, Branko Vojnović, Kosta Lazarević, Nikola Jovanović i Spasoje-Baba Tomić. Društvo je 1928. g. postalo član Prvog beogradskog pevačkog društva. Najveći doprinos razvoju društvao dao je dr Dragutin Grčić koji je izabran za počasnog člana društva. Među počasnim članovima našli su se i profesor novosadske gimnazije Jovan Grčić i kompozitor iz Beograda Petar J. Krstić. Društvo je često organizovalo nastupe u Šidu i okolini povodom većih svetaca i praznika, i učestvovalo je na svim kulturnim i humanitarnim manifestacijama u gradu, i redovno na liturgijama u crkvi. Imovina, arhiva i vrednosti društva su pljačkani u dva navrata, 1914. i 1941. g. Nakon poslednje pljačke i zabrane rada društva a na kraju i ubijanja članova od strane ustaša, društvo se nakon rata nikad nije oporavilo i povratilo predratni uspeh.

109

Društvo „Javor-gusle“ oko 1905. g.

            Pogrebno društvo u Šidu – osnovano je 1890. g. a bilo je organizovano pri crkvenoj opštini jer je i groblje bilo u njenom vlasništvu. Cilj Društva je bio „da se iza umrlog člana zaostala rodbina ili njegovi naslednici podpomognu izvesnom svotom, kojom će pokriti pogrebne troškove“. Član je mogla postati „svaka u Šidu i okolini stanujuća osoba, bez razlike spola, staleža i verozakona koja je zdrava i neporočnog značaja i koja je 15 godina života navršila do postignute 60 godine“. Upravu Društva su činili glavna skupština, upravni odbor i predsednik sa blagajnikom kao zamenikom.

 

Radovan Sremac

(Autorska prava zadržana. Zabranjeno je korišćenje materijala bez dozvole vlasnika sajta)

 

Cincari – zaboravljeni Šiđani

Kada se govori o izgradnji građanstva kroz trgovinu i zanatstvo na teritoriji koju danas zovemo Vojvodina, nezaobilazni faktor su Cincari. Gotovo da nije bilo grada, varoši i sela na ovom prostoru u kojem nije bila barem jedna cincarska porodica. U mestima gde je većina stanovnika srpskog porekla orijentisana na poljoprivredu, najčešći nosioci trgovine i zanatstva uz Jevreje su bili Cincari. U dokumentima i matičnim njigama često su nazivani i Grci, Bugari itd. Ni Šid u tome nije bio izuzetak. Brojnu srpsku populaciju koja je i osnovala Šid, obogatili su na samom početku 18. veka Jevreji a nešto kasnije i Cincari.

Cincari su romanski su narod na Balkanskom poluostrvu. Žive pretežno u severnoj Grčkoj, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj. Nemaju svoju državu. U Makedoniji su koncentrisani oko Bitolja, Kruševa i Ohrida. U prošlosti, centralno mesto im je bio grad Moskopolje u istočnoj Albaniji. Cincari govore cincarskim jezikom, koji pripada romanskoj grupi indoevropske porodice jezika. Religiozno opredeljeni Cincari su uglavnom pravoslavne veroispovesti. Cincara danas ima ukupno oko 250.000 i to u u Grčkoj, Rumuniji, Albaniji, Makedoniji, Bugarskoj i Srbiji.

1200px-Voskopoje_St_Athanasius2
Napuštena crkva Sv. Atanasija u Moskopolju, Albanija

U Šidu se prvi put pominju u prvoj polovini i sredinom 18. veka i to u kontekstu trgovine i crkve. Najstarija poznata cincarska porodica u Šidu je Georgijević. Tokom prve polovine 18. veka, gospodar Jeftimije Georgijević se pominje kao ktitor crkve Prenosa moštiju Sv. oca Nikolaja u Šidu (1733), zatim crkve manastira Jaska (1736, 1745) i Privine Glave (1740). Prvi pomen Jeftimija Geogijevića u Šidu je iz 1722. godine kada je zabeležen kao jedan od boljestojećih Šiđana sa posedom od 2 konja, 4 vola, 6 krava, 3 svinje, 20 košnica, 12 jutara oranice i 4 kose livade. Pretpostavka je da su Jeftini sinovi Stefan i Antonije Georgijević, rodonačelnici dve grane šidskih Georgijevića. Jeftin unuk, sin Stefana ćurčije, Grigorije je bio svešteniku Šidu 1807-1810. godine. Aleksije, unuk jereja Grigorija, bio je veliki crkveni dobrotvor. Sa suprugom Katarinom je osnovao zadužbinu sa ciljem finansijske pomoći devojkama iz šidskih srpskih zanatlijskih porodica prilikom njihove udaje, kao i srpske siročadi. Drugi Jeftin sin, trgovac Antonije, je u izvorima najčešće nazivan Antonije Grk. Kuća mu se nalazila u današnjoj ulici Svetog Save, prekoputa Galerije slika „Sava Šumanović“ Šid. Njegov najstariji sin Mihail (1750-1810) obavljao je sveštenički poziv u Šidu 1787-1807. godine, a 1807. godine dobio je zvanje protoprezvitera.

0sid (1)
Kuća Alekse Georgijevića, prva zdesna

U popisu zanatlija i trgovaca u Šidu 1763. godine se pominju sledeći Cincari: Manojlo Didin, Antonije Georgijević, Slavuja Ješić, Laza Dimić i Gavrilo čarugdžija.

Tokom maja meseca 1772. godine izvršeno je prvo prikupljanja priloga za gradnju sadašnjeg hrama Sv. Nikolaja u Šidu. Potpisnici odluke o gradnji hrama, između ostalih članova crkvenog odbora, bili su i Cincari: Slavuj Ešić, Antonije Georgijev, Rista sapundžija, Janko Nikolić, Janja Grčić i Manoilo Didić. Među priložnicima za gradnju bili su sledeći Šiđani cincarskog porekla: Antonije Georgijević, Slavuj Ešić, Janko Nikolić, Manoilo Didin, Georgije Didin, Janja Grčić, Stefan Georgijević ćurčija, Ćira Badalov Mihailović čarugdžija i Voka Panor sa ukupno 258 forinti. Cincari su redovno bili članovi crkvenog odbora u Šidu a veoma često su obavljali i funkciju epitropa (predsednika crkvene opštine). Kao epitropi se pominju sledeće osobe cincarskog porekla: 1758-1759. Antonije Živković, 1769-1773. Filip Slavujev, 1774-1776. Emanuil-Manojlo Didić, 1783. Nasta Nikolić, 1785. Kiril Mihailović Badalov, 1801-1802. Gavril Georgijević, 1869-1871. Lazar Grčić, 1872. Aleksa Đorđević Georgijević itd.

priloznici 1772
Potpisi cincarskih priložnika za gradnju šidskog hrama, 1772. g.

Istorija pomenute cincarske porodice Ješić se može pratiti počevši od njenog rodonačelnika Slavuja. U „Tefteru priložnika“ za gradnju šidske crkve iz 1772. godine pominje se „Slavuj Ešić Bugarin“ sa prilogom od 100 forinti, dok u protokolu krštenih 1762. godine piše „Slavuj Grk“. Zanimljiva je činjenica da se Slavuj uvek potpisivao grčkim pismom. Slavuj je imao sinove Filipa, Dimitrija, Andreja i Jovana, i ćerku Dionisiju. Sva četiri Slavujeva sina dobijaju po ocu prezime „Slavujev“ i to prezime zadržavaju i njihovi potomci tokom 19. veka. Slavuj je preminuo 1801. godine. Njegova unuka, Dimitrijeva ćerka Julijana se udala 1798. godine za Lazara Jovanovića iz Iloka a njen sin je bio Petar Jovanović mitropolit srpski i arhiepiskop beogradski 1833-1859. godine. Antonije Ešić Slavuj (rođ. 1807), unuk Slavujevog sina Jovana, bio je opštinski lekar u Šidu. Odselio se u Šabac sa suprugom Ružom i sinom Andrejem. Andrej je u Šapcu otvorio prvu šabačku štampariju koja je izdavala list „Šabački glasnik“. Taj list izlazi i danas. Andrej je umro u Šapcu ostavivši iza sebe tri sina i dve kćerke.

0sid (4)
Spomenik iznad porodične grobnice porodice Slavuj (Ešić)

Slavujev kum Kiril Mihailović Badalov (1735–1798) je po zanimanju bio čarugdžija (opančar). Bio je među uglednijim i imućnijim Šiđanima. Funkciju šidskog kneza je obavljao 1784, 1789, 1790. i 1791. godine, a epitropa 1785. godine. Kuća mu se nalazila na mestu dela današnje zgrade Opštine Šid pored zgrade Policijske stanice. Kiril je sa suprugom Sarom († 1812) imao šestoro dece. Danas je sačuvana grobnica Kirila Mihailovića i njegove porodice, sa spomenikom uzidanim u fasadu crkve, sa desne strane priprate. Sara Mihailović u svom testamentu, u znak zahvalnosti na pomoći kojoj joj je srpsko pravoslavna crkva u Šidu učinila, ostavlja crkvi posle smrti celokupno imanje.

0sid (2)
Spomenik iznad groba Kirila Mihailovića Badalova, južno platno hrama Prenosa moštiju Sv. oca Nikolaja u Šidu

Zbog svojih zasluga za Srpsku pravoslavnu crkvu ili zbog većih novčanih priloga, u porti šidskog hrama, koliko je poznato, sahranjene su sledeće osobe Cincarskog porekla: Marko Dimić (1735), Toda Nikolić (1775), Janko Nikolić (1776), Filip, sin Slavuja Ješića (1780), Kalina Nikolić (1788), Ekaterina, ćerka Naste Nikolića (1792), Kiril Mihailović Badalov (1798), Jovan Mihailović Badalov (1802), Manojlo Didić (1805), jerej Grigorije Georgijević (1810), protojerej Mihail Georgijević (1810), Sarom Mihailović Badalov (1812), Julijana Nikolić (1817) i Ana Mihailović Badalov (1827).

Radovan Sremac

(Autorska prava zadržana. Zabranjeno je korišćenje materijala bez dozvole vlasnika sajta)

Prvi vek postojanja šidske čitaonice (biblioteke)

            Verovatno najviše puta gašena i ponovo osnivana ustanova u Šidu je ono što danas ponosno znamo kao Narodna biblioteka „Simeon Piščević“ Šid. Ranije znana kao Srbska čitaonica, Narodna srpska čitaonica i Kasina šidska, šidska biblioteka je danas najstarija ustanova u Šidu koja traje, koliko se pouzdano zna, već 168 godina. Kada je 1849. g. čuveni srpski tamburaš i kompozitor, a šidski birtaš i ekonom Dimitrije Mita Orešković (Sečuj, 1818 – Šid, 1867) poklonio Dositejeve „Bukvice“ šidskoj čitaonici, ona je već postojala. Do kada je ovaj šidski knjižni pionir ostao u Šidu nije poznato. Knjiga se nekim čudnim putevima obrela u Novom Sadu u vlasništvu sada pokojnog Živka Markovića, kustosa Muzeja Vojvodine, koji ju je oktobra 1963. g. prodao Biblioteci Matice srpske za tadašnjih 1000 dinara. Lepim gestom tadašnjeg upravnika Biblioteke Matice srpske, knjiga je već narednog meseca poklonjena šidskoj biblioteci. Nastojanjem autora ovog teksta otkrivena su pravila čitaonice iz prve polovine 19. i početka 20. veka čime se potvrdio kontinuitet bibliotečke delatnosti u Šidu.

“Bukvice” sa posvetom Mite Oreškovića iz 1849. g. Izvor: Narodna biblioteka “Simeon Piščević” Šid

       Kada je tačno osnovana prva šidska čitaonica za sada nije moguće utvrditi. Najverovatnije je da je to bilo tokom četvrte decenije 19. veka kada su napisana danas najstarija sačuvana „Pravila“ čitanice. Sam početak tog teksta „Svrha družtva jest izobraždavanje duha i podupiranje narodne knjige nabavljanjem i čitanjem časopisa, knjiga narodnije i naslavjanskije i inostranije zatim zabava sa kartanjem zakonom dozvoljenije igara, šahom, i drudije razveseljenja“ briše svaku eventualnu razliku između ondašnjih i savremenih ciljeva i tendencija ove ustanove. O ozbiljnosti osnovane čitaonice govore i stroga pravila. Tako možemo pročitati da su „Članovi redoviti i izvanredni. Redoviti članovi su oni, koji u Šidu stalno sjede i onakovi izvan Šida sjedeći, koji sami želu urednimi članovi da budu. Izvanredni članovi jesu oni, koji u Šidu neprekidno ne sjedu, te se samo kad kad svrhom družtva koristiti mogu.“ Članovi se obavezuju da blagajniku redovno i to tri meseca unapred plaćaju članarinu, a ukoliko zakasne 14 dana sa plaćanjem, rukovodstvo čitaonice ima zakonsko pravo da sudskim putem naplati dug. Član nije mogao postati svako. Za početak „članom družtva može postati svaki čestiti čovjek“ i takav se morao rukovodstvu obratiti pismenim putem i zamoliti za članstvo, a konačnu odluku je donosila Skupština čitaonice. Članstvo u čitaonici je trajalo jednu godinu, i niko nije mogao prekinuti članstvo pre isteka te godine. A ukoliko nije hteo nastaviti i sledeće godine, onda je o tome morao obavestiti rukovodstvo najmanje mesec dana unapred. Gde se tačno nalazila ova prva čitaonica nije poznato ali se zna da je imala svoje prostorije. U njima je za Svetog Savu 1869. g, nakon liturgije i svečane priredbe u školi, održana „Srpska beseda“ sa ciljem prikupljanja novca za čitaonicu. Članovi čitaonice su po svemu sudeći bili veoma dobro organizovani. Da su činili aktivni deo društva govori priča da su 1870. g. pokušali da utiču da izbori u Šidu prođu u skladu sa zakonom i propisima.

      Zanimljivo je da u Šidu dosta dugo nije postojala školska biblioteka iako je osnovno školstvo ovde staro koliko i sam Šid. Šidski paroh Nikić je 1873. g. inicirao osnivanje školske biblioteke za, kako je rekao, „raširivanje prosvete, kako bi i najsiromašniji član ove opštine blagodeti prosvete uživao!“. Njegova inicijativa je prihvaćena, pa se od 1874. g. u finansijskom planu Srpske pravoslavne crkvene opštine Šidske, u čijoj nadležnosti je bilo školstvo u Šidu, redovno nalazila i stavka od 25 forinti za nabavku knjiga. Možda se upravo ova školska biblioteka skriveno baštinila u školskoj biblioteci bačenoj prilikom rušenja zgrade Više građanske škole u Šidu. Mali broj knjiga iz stare školske biblioteke danas se nalazi u biblioteci Gimnazije „Sava Šumanović“ u Šidu što se vidi prema pečatima „Ravnateljstva građanske škole“ i „Knjižnice učiteljice Branke M. Opojevlić“.

            Izgleda da nove generacije Šiđana nisu baš bile zainteresovane za „izobraždavanje duha“ kroz čitanje pa je vremenom čitaonica ostala bez članstva. Tokom 1883. g. jedan putopisac se obreo u šidskoj velikoj gostionici (na mestu kasnijeg hotela „Grand“) i u toku razgovora sa Šiđanima saznao da, između ostalog, u Šidu postoji kasina ali da nema ni članova a ni materijala za čitanje. Šta se tačno desilo sa knjižnim fondom nije poznato. Da li je napustio Šid, ili je bio „negde spakovan“ ili pripojen školskoj biblioteci nije poznato.

            Kako pomena čitaonice u Šidu nema sve do 1906. g, sa tugom se nameće zaključak da ista nije ni radila. Te godine, po drugi ili treći put, Šiđani (re)osnivaju svoju čitaonicu i to kao „Srpsko čitaoničko društvo u Šidu“. Cilj društva je bio širenje obrazovanosti među njenim članovima, podupiranje narodne književnosti i negovanje druževnosti a taj cilj će se postizati „nabavljanjem za čitanje političkih, beletrističkih i strukovnih časopisa i knjiga i priređivanjem poučnih predavanja i zabava“. O osnivanju čitaonice nabolje nas je izvestio jedan vrli građanin, advokat Mladen Đorđević, u svom tekstu u „Zastavi“: „Na drugi dan Božića, održano je u Šidu srpsko selo u korist osnivanja Srpske Čitonice u Šidu. Pozdravni govor držao je dr. J. Stajić, te je ukratko istakao važnost srpskih sela i važnost čitaonice, u koju svrhu je selo priređeno. Tamburaški zbor srpskog pevačkog i tamburaškog društva “Javor-Gusle” odsvirao je krasno “Dobrovoljački marš”. Posle predavanja “O patriotskim pesmama Zmajjovinim”, pevao je učitelj M. Vuković pesmu “Kad me je majka dojila” a pratio ga je na glasoviru učiteq P. Tomić. N. Blagojević stud.med. litao he pripovetku Branislava Nušića “Kikadonska posla”. Tamburaški zbor “Jabor-Gusle” odvirao je još dve-tri pesme. Posle toga je bila igranka i igranje društvenih igara. Ovo prvo Srpsko Selo priređeno u Šidu donelo je i materijalne koristi, jer je ostalo blizu sedamdeset kruna čistih u korist čitaonice. Selo je održano u svratištu M. Šaloša. Na istom mestu održana je sutradan na sv. Stevana u tri sata posle podne i skupština za osnivanje Srpske Čitaonice u Šidu. Skupština je bila posećena prilično i ako ne videsmo još mnoge, koji će svakako biti članovi čitaonice. Sporazumno su pretresena predložena pravila i sastavljen zapisnik; jednoglasno je obavljen izbor uprave, u koju uđoše ljudi različitih staleža, različitih političkih načela, no mislimo da će učiniti sve da se Srpska čitaonica u Šidu što bolje razvije. Čitaonica će imati i svoju knjižnicu te će članovi moći vaditi knjiga i kod kuće čitati. Pošto je još odlučeno glede lokala, obavljeno je upisivanje članova, te se odmah na skupštini upisalo 26 članova. Kako je članarina mala (mesečno 50 filira) to će biti omogućeno i najsiromašnijim da budu članovi čitaonice…“ Moramo pomenuti i imena Šiđana koji su zaslužni za osnivanje čitaonice i koji su potpisnici osnivačkog akta: dr Jovan Stajić, Mita Zeković, Stevan Mihajlović, Miloje Stanić, Jovan Mandić, Đorđe Zrakić, Nikola Blagojević, Petar Beličević, Milan Makarić, Đoka Stanišić, Sava Jakšić, Kuzman Nedeljković, Ljubomir Krotić, Stevan Šaloš, Jovan Momirović, prota Milivoj Milošević, dr Stevan Stojković i Milan Vuković.

1906
Prva strana Pravila Srpskog čitaoničkog društva iz 1906. g.

            Neće proći puno vremena, pa će se čitaonica naći na udaru antisrpske politike austrijskog dvora koji je zabranio njen rad. Tadašnji Šiđani su izgleda baš težili nekim višim duhovnim i intelektualnim vrednostima pa su uspeli da opet (re)osnuju čitaonicu januara 1909. g. Čitaonica je privremeno uređena u novoj zadružnoj kući. Šidski list „Pravo naroda“ izveštava da „na čitanju leži 9 dnevnika, te mnoštvo podeljnih, mesečnih i polumesečnih listova i časopisa srpskih, hrvatskih, njemačkih, slovačkih, čeških i madžarskih… U čitaonici će se od vremena na vreme urediti i malena predavanja za članove o raznim pitanjima… Preporučujemo što točnije posećivanje čitaonice, koje treba da postane naše redovito stecište i sastajalište gde ćemo moći više naučiti i koristiti se, nego stojanjem po ćoškovima.“ Čitaonica je ponovo zabranjivana i zatvarana u toku Velikog rata, i potom opet osnivana. Izgleda da dosta dugo čitaonica nije dobila svoje prostorije. Zbog toga se Odbor čitaonice 1928. g. obratio molbom Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini u Šidu da se jedno odeljenje u sokolani sredi za čitaonicu. Umesto tih prostorija za postavljanje ormana sa knjigama ustupljene su prostorije tzv. pevačke škole koja je takođe bila u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve.

            Tako je čitaonica u Šidu u toku svog prvog veka postojanja poput ptice feniks nebrojeno puta umirala i ponovo se rađala, a sve da Šiđanima bude onaj najbolji žižak koji će ih prosvetljavati i usmeravati. Na kraju se mora napomenuti i da je u Šidu 1914. g. osnovana „Slovačka čitaonica“, 1922. „Rusinska“ a 1925. i „Hrvatska čitaonica“.

Radovan Sremac

(Autorska prava zadržana. Zabranjeno je korišćenje materijala bez dozvole vlasnika sajta)